Bitka kod Troje...malo napola pržena

Ima tu herojstva, kukavičluka i lukavstva, ali dobro, sumnjamo da se Fry previše trudi pokriti sve osnove, a posljedica je da se događa previše likova, previše incidenata i previše akcije.

Troy je više poput zbirke ukusnih zalogaja, a ne ispunjenog obroka. (Izvor: Amazon.in, Pixabay | Dizajnirao Gargi Singh)

Troy: Naša najveća ispričana priča
Autor Stephen Fry
432 stranice
Michael Josip
699 Rs

Možda je poznatiji po svojim nastupima u televizijskim serijama (Jeeves and Wooster, Blackadder) i filmovima (Sherlock Holmes: The Game of Shadows) te kao glas iz serije audioknjiga o Harryju Potteru, ali Stephen Fry je također vrlo sposoban. Autor. A u posljednje vrijeme piše o grčkoj mitologiji, pokušavajući je učiniti dostupnijom i zanimljivijom čitateljima koji je možda nisu baš upoznati. Počeo je s osnovnim početnikom u Mythosu, prešao na popularnije priče u Herojima, a sada ulazi u možda jednu od najvećih bitaka koje književnost poznaje.

Troja.

Kada su u pitanju epske bitke, bitka kod Troje između Grka i Trojanaca ima svoje mjesto, s brojnim zapletima i podzapletima te likovima koji obuhvaćaju bogove, smrtnike i gotovo bogove. Bitka je tema jednog od najvećih djela klasične književnosti, Homerove Ilijade, a također je obrađena na srebrnom ekranu (posljednji put od strane Olivera Stonea). A sada nam Fry pokušava dati više mainstream pogled na bitku, sa svojim malim bljeskovima humora. Uspijeva li?

Pa, istini za volju, početak knjige je malo zbunjujući. Ne, Fry ne ulazi odmah u akciju s Paris kidnapovanjem Helen, već nam daje pozadinu. Neka to bude puno pozadine. Mnogo je prostora dato rođenju Troje i njenog kralja u vrijeme glavnog događaja knjige, opsade Troje, rođenja Ahila i još mnogo toga. Može biti fascinantno ako ste istinski zainteresirani za grčku mitologiju i imate malo iskustva u njoj, ali inače može postati malo...pa, zamorno. Ne samo zato što su imena toliko različita od onih s kojima se susrećete u svakodnevnom životu.

Da budemo pošteni prema njemu, Fry pokušava povezati sve što se događa. Ali to je još uvijek prilično komplicirano. Na primjer, upoznaćete priču iza Parisova izbora da odluči tko je najljepša od tri grčke božice, Hera, Atena i Afrodita. I kako ga Afroditina odluka da mu pokaže sliku Helene (u mekušcu, ništa manje) potakne da joj privoli. I kako to zauzvrat osuđuje Troju. Imajte na umu, već je pri Parisovu rođenju bilo predviđeno da će on biti povod za uništenje grada. Zbog čega je poslan na pogubljenje pri rođenju. Ali osoba zadužena za zadatak promijeni mišljenje. A kasnije se Paris natječe sa svojom braćom na sportskom događaju u znak sjećanja na vlastitu smrt, koja se zapravo nije dogodila...

I sve to kada nismo stigli ni u Pariz da upoznamo Helenu i odvedemo je u Spartu. Ne još. Čak se i Ahilej upravo rodio, a mi smo već prošli više od pedeset stranica.

Stvari se ubrzavaju u trenutku kada na ekran dođu glavni likovi rata. Parisov bijeg (ili je to otmica? Fryju nije jasno po tom pitanju) s Helenom obrađen je na jedva nekoliko stranica i gotovo da nema opisa bilo kakve interakcije između dva lika čija je odluka dovela do bitke za Troju. I iz nekog razloga, unatoč svim Fryjevim pokušajima iskrivljenog humora, knjiga zapravo ne dostiže visinu koju smo očekivali.

Ima tu herojstva, kukavičluka i lukavstva, ali dobro, sumnjamo da se Fry previše trudi pokriti sve osnove, a posljedica je da se događa previše likova, previše incidenata i previše akcije. Čini se da se cijela opsada Troje s vremena na vrijeme izgubi u cijeloj akciji, a čak ni sukob Ahila i Hektora, koji je vrhunac cijelog sukoba, ne oduševljava osjetila. A da budem iskren, ne radi ni epizoda slavnog konja.

To ne znači da Troja nije zanimljivo štivo. Doista ima svoje trenutke dojma, a posebno kada Fry uđe u svoj zaštitni znak u naraciji (kao što je Apollo koji govori Aresu da skine guzicu i krene u bitku). Fry također dodaje neke zgodne poteze poput objašnjavanja podrijetla pojmova – Paris zapravo dolazi od grčke riječi za vrećicu. Ima puno detalja, a često i vrlo zanimljivih, ali nisu previše dobro povezani.

Ovo je Stephen Fry, u redu, kao što možete otkriti iz svjetlucave proze s vremena na vrijeme, ali ne i tih Fryja kojeg smo vidjeli u Mitovi i heroji . Troja je više kao zbirka ukusnih grickalica, a ne kao ispunjen obrok. Upravo na taj način preporučujemo da ga pročitate – u malim zalogajima, a ne u dugim sjedenjima. Ali morate ga pročitati ako vas zanima grčka mitologija. Samo ne zaboravite biti malo strpljivi ako ne poznajete previše grčke mitologije, da se nosite sa svim tim imenima na početku.

Nadamo se da će se Fry vratiti u najboljem izdanju za Odiseju, koja će sigurno uslijediti. Jer, malo je autora mitologiju učinilo tako pristupačnom i zabavnom kao on. Čak je i Troy pristojno štivo, rekli bismo, ali samo malo od normalnih standarda Stephena Fryja.

Ili bismo trebali reći: ovo je klasika, polupržena?

Podijelite Sa Svojim Prijateljima: