Objašnjeno: Zašto 160-godišnji Vladivostok ima kinesku vezu
Prije nego što je Primorski kraj, čiji je Vladivostok administrativni glavni grad, postao ruski teritorij 1860. godine, bio je to relativno malo mandžursko naselje pod suverenitetom dinastije Qing.

Kada je Vladivostok, glavni grad ruskog Dalekog istoka, 2. srpnja obilježio 160. godišnjicu svog osnutka, rezultiralo je valom zlostavljanja kineskih korisnika društvenih mreža na raznim platformama koji su tvrdili da je teritorij Primorskog kraja čiji je Vladivostok administrativni glavni grad, povijesno je pripadao Kini.
Iako ove tvrdnje nije službeno potvrdilo kinesko ministarstvo vanjskih poslova, dolaze u vrijeme kada je zemlja bila posebno agresivna u kontekstu svojih teritorijalnih sporova u regiji. Trenutačno, Kina je upletena u nove sporove koji uključuju Butan, uz svoje tekuće teritorijalne sporove koji uključuju Indiju, Tibet i Južno kinesko more.
Prije nego što je Primorski kraj postao ruski teritorij 1860. godine, bio je to relativno malo mandžursko naselje pod suverenitetom dinastije Qing. U to vrijeme Vladivostok se zvao Haishenwei ili Zaljev morskih puževa.
Artyom Lukin, zamjenik direktora za istraživanje, Škole za regionalne i međunarodne studije, Dalekoistočno federalno sveučilište u Vladivostoku, objašnjava da je tijekom Prvog opijumskog rata koji se dogodio između rujna 1839. i kolovoza 1842., koji se vodio između Britanije i dinastije Qing, prva počela istraživati i kartiranje ovog dijela obale. Za to vrijeme, Lukin kaže, Britanci su luku Vladivostok nazvali Port May.
U raspravama o opijumskim ratovima, fokus je uglavnom na Britaniji, Francuskoj i Kini pod dinastijom Qing, dok se Rusija često zanemaruje. Međutim, Rusija je zbog svoje jedinstvene uloge, osobito tijekom Drugog opijumskog rata, stekla značajnu količinu bivšeg teritorija Mandžu, uključujući Vladivostok koji je njezina najveća luka na obali Tihog oceana.
Jugoistočni dio Rusije, koji graniči sa Sjevernom Korejom i Kinom, povijesno je bio kost svađe između Rusije i Kine, djelomično zbog kineskih tvrdnji da je ova regija nekoć formirala 'Vanjsku Mandžuriju'. Neki istraživači vjeruju da je izraz 'Vanjska Mandžurija' skovala Kina u pokušaju da povjeri svojim teritorijalnim zahtjevima na ovu regiju.

Prvi teritorijalni sporovi između Kine i Rusije mogu se pratiti u 1600-ima kada je Rusija poticala svoje ljude da se nasele u regiji. Međutim, do 1680. Kina je preuzela kontrolu nad ovom regijom, što je na kraju dovelo do potpisivanja Nerčinskog sporazuma 1689. između dinastije Qing i Rusije. Prema uvjetima ugovora, Rusija je pristala odustati od svojih pretenzija na ovo područje.
Iako je Rusija prepustila ovaj teritorij dinastiji Qing, nipošto nije zaboravila svoje interese na tom području. Pravo vrijeme za napad će doći 167 godina kasnije, s početkom Drugog opijumskog rata 1856. Nakon što su ga Britanci i Francuzi pretukli tijekom ovog rata, Kina je saznala za strateško jačanje vojne prisutnosti Rusije na svojoj zajedničkoj sjevernoj granici. Rusija je bila spremna povući trupe samo ako Kina ustupi teritorij duž ove granice.
Suočena s potencijalnim napadima Rusije sa sjevera i navalom britanskih i francuskih snaga na jugu, dinastija Qing bila je prisiljena udovoljiti zahtjevima Rusije da spriječi invaziju barem na jednom frontu. To je dovelo do potpisivanja Aigunskog sporazuma 1858., koji je formirao veći dio današnjih granica između Rusije i Kine, duž rijeke Amur. Kinezi su ovaj sporazum kroz povijest nazivali nejednakim ugovorom, jednim u nizu ugovora potpisanih između dinastije Qing i susjednih država u regiji.

Ruski diplomat grof Nikolaj Pavlovič Ignatjev svjedočio je pustošu i pljački koju su Britanci i Francuzi pokrenuli na Peking, uključujući plijen i pljačku te spaljivanje Stare ljetne palače, posebno po nalogu britanskog lorda Elgina. Elgin, nakon što je ugledao plijen i uništenje Zabranjenog grada sljedeće, pozvao je Kineze da sjednu za pregovarački stol s Ignatjevom kao posrednikom u onome što je postalo poznato kao Pekinška konvencija između Kine, Rusije, Britanije i Francuske .
Kao rezultat ove konvencije, u listopadu 1860. Britanci su stekli poluotok Kowloon i kontrolu nad Hong Kongom. Između ostalih sporazuma, opijum je legaliziran, što je bio potez koji je ekonomski koristio Francuskoj i Britaniji. Iz kineske perspektive, ovi sporazumi su bili eksploatatorski i oštro iskrivljeni u korist dviju zapadnih nacija.
Znajući koliko očajnički Kina pokušava zaštititi svoj glavni grad, Ignatyev je tražio od vladara Qinga da prihvate uvjete sporazuma, a također je ubacio ono što Kinezi zovu Vanjska Mandžurija za Rusiju, područje znatno veće od onoga što je prvobitno željela. Jedan dio ovog teritorija danas se zove Primorski kraj. Prema Lukinovim riječima, ruska vlada već je uspostavila vojnu ispostavu u regiji čak i prije potpisivanja formalnog sporazuma o prestanku s dinastijom Qing.
Ovo područje Primorskog kraja, zajedno sa zaljevom Zlatni rog, s administrativnim glavnim gradom kao Vladivostokom, postalo je važna morska luka za Rusiju i omogućilo zemlji da proširi gospodarski i vojni utjecaj u ovom dijelu Pacifika. Poznata je i kao Ruska pomorska pokrajina. Danas je Vladivostok baza za rusku Pacifičku flotu.
Ekspresno objašnjenoje sada uključenTelegram. Klik ovdje da se pridružite našem kanalu (@ieexplained) i budite u toku s najnovijim
Kinezi su shvatili da su im sporazumi zakinuti, ali tek godinama kasnije, i zamjerili su nepravednost pregovora. U svojoj knjizi iz 2007. 'Ruska politika prema Kini i Japanu: razdoblja El'tsina i Putina' Natasha Kuhrt piše da je tijekom mandata Borisa Nikolajeviča Jeljcina, prvog ruskog predsjednika, između 1991. i 1999., kineska prisutnost na ruskom Dalekom istoku porasla značajno kao rezultat otvaranja granice i rasta trgovine između Kine i Rusije.
Kuhrt piše da je u Rusiji postojala zabrinutost da bi to moglo dovesti do toga da se ruski Daleki istok polako apsorbira u Veliku Kinu. Kurht piše: Šezdesetih godina prošlog stoljeća njemački sinolog Klaus Mehnert upitao je mlade Kineze koji su odrasli u Maoovoj Kini što su ih učili o Vladivostoku: 'Gotovo svi su odgovorili da su ih učili da to mjesto [tj.: Vladivostok] ima zvao se Haishenwei prije nego što su ga Rusi odnijeli.
Prošlog tjedna, kada je rusko veleposlanstvo objavilo video na Weibu u znak priznanja 160. godišnjice osnutka Vladivostoka, nekoliko kineskih diplomata i novinara izašlo je na platforme društvenih medija kako bi osudilo Rusiju za ono što Kinezi smatraju povijesnim nepravdama počinjenim protiv njih s obzirom na ovaj teritorij. Shen Shiwei, reporter državne televizije CGTN, tvitao je da je objava ruskog veleposlanstva na Weibou podsjetila na uspomene ljudi (na) one ponižene dane 1860-ih.
Ovaj tweet od #Ruski veleposlanstvo u #Kina nije tako dobrodošao na Weibo
Povijest Vladivostoka (doslovno 'Vladar Istoka') je od 1860. godine kada je Rusija izgradila vojnu luku. Ali grad je bio Haishenwai kao kineska zemlja, prije nego što ga je Rusija anektirala neravnopravnim sporazumom iz Pekinga. pic.twitter.com/ZmEWwOoDaA— Shen Shiwei沈诗伟 (@shen_shiwei) 2. srpnja 2020
No činjenica je da su teritorijalni sporovi između Rusije i Kine riješeni nizom graničnih sporazuma 1991., 1994. i 2004. U sklopu tih sporazuma Kina je dobila stotine otoka na rijekama Argun, Amur i Ussuri. To uključuje otoke Damansky (preimenovan u Zhenbao), Tarabarov (preimenovan u Yinlong) i otprilike 50% otoka Bolshoy Ussuriysky (preimenovanog u Heixiazi Island) u blizini grada Khabarovska na jugoistoku Rusije.
U srpnju 2008. kineski ministar vanjskih poslova Yang Jiechi i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov potpisali su dodatni sporazum poznat kao Sporazum o kinesko-ruskoj graničnoj liniji, koji je označio obostrano prihvaćanje demarkacije istočnog dijela kinesko-ruske granice. Istraživači kažu da status Vladivostoka nikada nije nastao tijekom tih razgovora, što ukazuje da ga Kina možda nije smatrala spornim teritorijem.
Podijelite Sa Svojim Prijateljima: