Khalistan pokret nije uspio unatoč potpori Pakistana, objašnjava pisac nove knjige

Kanadski novinar Terry Milewski, u 'Krv za krv: Pedeset godina globalnog projekta Khalistan', Milewski pruža izvanredan prikaz posljednjih pola stoljeća vrlo nasilnog pokreta. Za sve strane, Khalistan je postao studija slučaja kako to ne činiti, piše u prologu svoje knjige.

Kanadski novinar Terry Milewski (Izvor: HarperCollins Publishers India)

Prije 50 godina, 12. listopada 1971., dr. Jagjit Singh Chauhan, osnivač pokreta Khalistan, dao je oglas u New York Timesu, proglašavajući rođenje države Sikha. Mi smo nacija za sebe, napisao je dok se izjašnjavao kao prvi predsjednik države Khalistan. Knjiga kanadskog novinara Terryja Milewskog, 'Krv za krv: pedeset godina globalnog projekta Khalistan', u izdanju HarperCollins Publishers Indije, počinje u ovom trenutku. Odatle dalje, Milewski pruža izvanredan prikaz posljednjih pola stoljeća onoga što je bio vrlo nasilan pokret. Za sve strane, Khalistan je postao studija slučaja kako to ne treba činiti, piše dok završava prolog svoje knjige.

Knjiga Terryja Milewskog, 'Krv za krv: pedeset godina globalnog projekta Khalistan' (Izvor: HarperCollins Publishers Indija)

Milewski je objasnio da niti separatisti nisu imali na umu koherentan cilj ili obrazloženje, niti su političari ili mediji znali kako na to reagirati. U intervjuu s Indianexpress.com , Millewski je opširno govorio o tome kako se pokret održava svih ovih godina prvenstveno zbog potpore koju ima iz Pakistana i nedavno Kine. Uloga Pakistana, rekao je, bila je pružanje sigurnog utočišta teroristima, uključujući Talwindera Singha Parmara, glavnog optuženog za bombaški incident u Air India 1985. godine. Također je govorio o nekoherentnosti u onome što pristaše pokreta očekuju od nove nacije Khalistan, zašto su veliki dijelovi izvornog sikhskog carstva iz 19. stoljeća izostavljeni iz njega i zašto postoji jača podrška pokretu među dijasporom Sikha u inozemstvu, a ne među onima u Indiji.

Isječci intervjua

Zašto kažete da je pokret Khalistan studija slučaja kako to ne činiti?

Ono što mi je palo na pamet je da su, dok sam sastavljao istraživanje za ovu knjigu, gotovo svi koji su sudjelovali u tome izmislili. Pod tim mislim na separatiste koji nikada nisu uspjeli skupiti koherentnu strategiju kako bi ostvarili svrhu neovisne države Khalistan. Činilo se da nikada nisu imali koherentno obrazloženje, nikada nisu imali demokratsku podršku među većinom Sikha. Političari, koji su se s tim suočili i u Indiji i u Kanadi, Velikoj Britaniji i drugdje, nekako su gledali na drugu stranu i nisu baš razumjeli što se događa i nisu učinili puno po tom pitanju. Činilo se da su sigurnosne agencije dopuštale da se stvari dogode. Na primjer, bombaški napad na Air India 1985. godine, imali su osumnjičene pod nadzorom tri mjeseca prije bombaškog napada, znali su što smjeraju. Slijedili su ih u šumu radi probnog bombardiranja, ali ga ipak nisu zaustavili. A u medije, uključio bih sebe kao nekoga tko je to pratio 35 godina i nije uspio prenijeti široj javnosti što se događa, zašto se to događa i tko to radi. Zato sam rekao da je ovo studija slučaja o neuspjehu i kako to ne učiniti.

Koje su podrijetlo Khalistana i što pokret točno želi?

Ako pogledate pokret Khalistan, pitate se gdje je razlog. Gdje je opis onoga što bi Khalistan trebao biti? Sami Khalistani to ne opisuju upravo zato što, osim motiva osvete za krv izvučenu iz Sikha 1984. nakon atentata na Indiru Gandhi, zapravo nigdje nema opisa kakva bi država bila Khalistan.

Na primjer, napravio sam bilješku u knjizi karte koja je objavljena da ilustrira gdje će biti Khalistan, i to je vrlo otkrivajuće. Postavlja vrlo velika prava na indijski teritorij, istočno od linije Radcliffe, ali ne polaže prava na pakistanski Punjab. Kako to objašnjavate? Polovica tradicionalnih zemalja Sikha koje su sada u Pakistanu nekako je izostavljeno s karte. Lahore je, na primjer, prije 200 godina bio glavni grad sikhskog carstva. Ne možemo reći da je to nevažno za kulturu i povijest Sikha. Što je s Nankana sahibom? To je rodno mjesto Gurua Nanaka, utemeljitelja njihove religije. Oni to ne tvrde. Oni su izostavljeni iz strateških razloga kako bi se zadržala potpora Pakistana.

Možda je prvotni plan bio povratiti sikhsko carstvo. Ali carstvo Sikha sezalo je sve do prijevoja Khyber na zapadu i do zapadnog Tibeta na istoku, sve do rijeke Sutlej. Međutim, postoji cijeli dio indijskog Punjaba, koji nije bio uključen u staro Sikhsko Carstvo prije 200 godina. Na primjer, nije uključivao Patialu, matičnu bazu kapetana Amarindera Singha, glavnog ministra Punjaba. Naprotiv, carstvom je dominirala prijestolnica u Lahoreu, koja je bila sjedište moći Ranjita Singha i njegova matična baza. Dakle, jasno je da se karta carstva Sikha ne podudara s različitim verzijama Khalistana koje predlažu separatistički vođe.

Ali oni također ne definiraju kakav je karakter predložene države Khalistan. Je li to demokracija? Je li to slobodno tržišno gospodarstvo okrenuto prema zapadu? Je li to teokracija? Što je s vjerskim manjinama u Khalistanu? Trebaju li hindusi ponovno bježati kao što su to učinili tijekom podjele?

Vidio sam jedan predloženi ustav države Khalistan, na primjer, koji je nepotpisan. Nema pojma tko je to napisao. Kaže da će Khalistan biti slobodna zemlja i demokracija okrenuta zapadu, ali ne-Sikhima neće biti dopušteno da igraju bilo kakvu ulogu u politici. To opet daje igru. Ako je to njihova ideja o slobodnoj tržišnoj demokraciji, gdje ako ste pogrešna religija, ne možete imati pravo glasa u politici, onda to nije baš koherentna ideja.

Zašto biste rekli da su neka područja carstva Sikha isključena?

Mislim da je to zato što ne mogu bez pakistanske potpore. Odmaknimo se na trenutak i prisjetimo se da nema druge zemlje na licu zemlje, u kojoj su sikhski separatisti desetljećima mogli trenirati, nabaviti oružje, imati sigurno utočište i vršiti prekogranične napade na indijski Punjab i drugdje u Indiji. Postoji samo Pakistan koji podržava pokret od samog početka. To je potreba za osvetom u pakistanskim očima za rat 1971., koji je otkinuo tadašnji Istočni Pakistan da ga pretvori u Bangladeš, neovisnu državu... Tada je Zulifikar Ali Bhutto, tadašnji vođa Pakistana, rekao da moramo dobiti osveta, trebamo otkinuti komad Indije u znak odmazde i to bi bio Khalistan. To bi osiguralo tampon državu između Pakistana i njegovog najvećeg neprijatelja Indije i prekinulo bi indijski kopneni pristup Kašmiru, što je još jedan važan prioritet za pakistansko vodstvo. Dakle, oni su imali svoje razloge za podršku Khalistanu. Pokret Khalistan nije nigdje stigao unatoč potpori Pakistana, ali bez njega sigurno nije imao izgleda.

Kakvu je ulogu Pakistan odigrao u pomaganju pokretu Khalistan?

Glavna uloga Pakistana bila je pružanje baze ili sigurnog utočišta traženim teroristima. Kada je Talwinder Singh Parmar završio s bombardiranjem Air India 1985. i kada je pomislio da se policija približava, pobjegao je iz Kanade. Bio je kanadski državljanin, kao i ostali članovi njegove bande koja je izvršila bombaški napad. Pobjegao je u Pakistan, a ostao je sam. Mogao je raditi što je htio. Dobio je kontakte s pakistanskom obavještajnom službom, ISI. Vodio je operaciju upravljanja oružjem. Sa svojim trgovcem oružjem upoznao ga je agent ISI-ja koji je bio islamski džihadist, s kojim su Halistani sklopili savez iz strateških razloga. Pogrešno je pretpostaviti da je Pakistan financirao ovu operaciju. Dijaspora je imala puno novca i sama se financirala. Ali trebalo im je mjesto za preživljavanje i to je bila uloga Pakistana.

Zašto pokret Khalistan ima popularniju podršku dijaspore Sikha nego Sikha u Indiji?

Prvo, unutar Indije ovo nije drevna povijest. Više od 20.000 ljudi ubijeno je u pobuni Sikha 80-ih i ranih 90-ih. To su bili prijatelji i obitelji ljudi koji danas žive u Punjabu. Svega se toga sjećaju vrlo jasno. Ne žele da se to ponovi i to je svakako jedan od razloga za nedostatak podrške. Ako pogledate brojke glasovanja u posljednjih 30 godina kada su se separatisti natjecali za dužnost u Punjabu, oni nisu otišli apsolutno nikamo. Na posljednjim izborima 2017. godine dobili su 0,3 posto glasova. Toliko je loša razina podrške unutar Indije.

Također, ljudi često zaboravljaju da su Sikhi bili uspješna zajednica u Indiji. Uspjeli su daleko iznad svog broja. Oni su tek oko 2% stanovništva, ali su bili izuzetno uspješni u poslu, profesiji, birokraciji i vojsci. Unatoč tome što su tako mala zajednica, proizveli su predsjednika i premijera zemlje.

Dok se dijaspora sastoji pretežno od ljudi koji ne žele živjeti u Indiji. Zbog toga očito žive u Kanadi ili zapadnom Londonu ili Kaliforniji, jer su odlučili otići. Ti ljudi uključuju mnoge koji se sjećaju loših starih dana 80-ih i nemaju iskustva s modernim dobom u Indiji. Mnogima od njih godinama je bilo zabranjeno dobivanje vize za posjet obitelji u Indiji. To se promijenilo posljednjih godina kada je pod Manmohanom Singhom crna lista očišćena i mnogima je bilo dopušteno posjetiti Indiju i pokopati prošlost. Oni ljudi koji su bili isključeni iz Indije zapravo nisu znali kakva je nova Indija, a sjećaju se loših starih dana 84. i živjeli su u prošlosti. Nova generacija nema puno pamćenja svega toga. Dakle, koliko će ovaj pokret opstati čak i u dijaspori, pitanje je koje se postavlja. Mislim da prilično brzo propada.

Želi li dijaspora Sikha koja zahtijeva Khalistan živjeti u novoj državi ako je uopće stvorena?

To mi je upitno. Zajednica Sikha u Kanadi, na primjer, bila je izuzetno uspješna. Većina njih nema interesa za Khalistansku politiku. Oni su profesionalci, voze velike automobile, žive u lijepim kućama, žive kanadskim načinom života. Brine se hoće li doći na posao na vrijeme i pokušati odgojiti svoju djecu, kao i svi ostali. Postoji mala manjina koja se drži prošlosti, a ta mala manjina ostaje značajna ne zbog podrške naroda, već zbog toga što pokušava zadržati svoj politički utjecaj na različite političke stranke i s lijeva i s desna. Oni mogu masovno okupljati pristaše koji će glasati za političare koji mogu pjevati njihovu pjesmu.

Na primjer, postoji vrlo važna Gurdwara u Britanskoj Kolumbiji, na zapadnoj obali Kanade, koja ima velike postere Talwindera Singha Parmara, vođe bombardera Air India iz 1985. godine. Ovaj čovjek je najgori masovni ubojica u Kanadi. On je dokazani terorist koji je poklao više od 300 potpuno nedužnih civila, a ovaj važni Gurdwara ga drži kao heroja i mučenika. Izmiču se, prepuštaju im se i toleriraju ih političari koji podržavaju njihov plan gledajući u stranu u zamjenu za tisuće glasova tijekom izbornog vremena.

Kakvu ulogu Kina igra u podržavanju ovog pokreta?

Negdje prošle jeseni, engleska verzija The People's Dailya, službenog lista Komunističke partije Kine (CCP), objavila je učeni akademski članak pristaše KPK. Rečeno je da ako Indija počne priznavati i podržavati neovisni Tajvan, onda bi Kina mogla početi podržavati pokrete za neovisnost u Indiji. Dakle, za indijske stratege treba uzeti u obzir dva pristaša pokreta Khalistani na sjevernom frontu, Pakistance i Kineze. Ili je to možda samo jedan front, sada kada Kina u osnovi posjeduje Pakistan. Uz inicijativu Jedan pojas, jedan put, Kinezi su u Pakistan potopili milijarde dolara. Pakistan je na udaru Kine.

I pogodite kome se halistanski separatisti zavjetuju na vjernost? ‘ Sikhi za pravdu ’ na primjer, a to je lobistička skupina koja diljem svijeta vodi kampanju za referendum o neovisnosti Sikha, službeno se pismeno zaklela na vjernost, prvo Pakistanu, a drugo Kini. Khalistan pokret se ne bavi pučkom potporom... već geopolitikom. Kina bi mogla tolerirati, subvencionirati i na razne načine pomagati pokret Khalistan na temelju toga da stvara probleme njihovim neprijateljima u Indiji.

Podijelite Sa Svojim Prijateljima: