Subotnji teroristički napad u Ankari: Je li Turska na putu do kolapsa?
Korijeni krize leže u 2009., kada je islamistički režim predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u Arapskom proljeću vidio priliku da Tursku stavi u središte novog zapadnoazijskog poretka.
Prosvjednici bljeskaju znakom V tijekom skupa u znak protesta protiv subotnjih eksplozija u Diyarbakiru, Turska, u nedjelju, 11. listopada 2015. (Izvor: AP) Mi smo na Bliskom istoku, napisao je istaknuti turski novinar Mehmet Barlas nakon što su osumnjičeni bombaši samoubojice Islamske države u subotu napali skup u Ankari, ubivši najmanje 97 - najgori teroristički napad u povijesti županije. Eksplozija bombe, ljudi ginu. I mi smo bliskoistočna zemlja.
Osim što Turska nije: poznato je da i sam Mehmet Barlas s vremena na vrijeme uživa u piću; oženjen je vrlo zapadnjačkom Cananom Barlasom; živi u vili koja se, kao i druge u Istanbulu, oslanja na životne ideale oblikovane u Europi; ima smisla za humor koji vjerska policija u Rijadu ne bi odobrila.
Geografija, međutim, može biti sudbina - a bombardiranje je navelo mnoge da se zapitaju može li Turska izbjeći sudbinu svog susjedstva.
[povezan-post]
Korijeni krize leže u 2009., kada je islamistički režim predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u Arapskom proljeću vidio priliku da Tursku stavi u središte novog zapadnoazijskog poretka. Ideja je, rekao je ministar vanjskih poslova Ahmet Davatoglu, da se izgradi neka vrsta ponovno rođenog Osmanskog Carstva, u kojem bi Istanbul reintegrirao regiju Balkana, Bliski istok i Kavkaz.
Kao i većina velikih geopolitičkih zavjera, i ovaj je ubrzo skrenuo s scenarija. Arapsko proljeće se urušilo u Arapsko ljeto - užareni kotao džihadističkog nasilja. Erdoganova podrška takozvanim umjerenim pobunjenicima u Siriji - zapravo, uglavnom islamistima povezanim s Muslimanskom braćom - predala je pobjedu Al-Qaidi i Islamskoj državi.
Zauzvrat, napad džihadista doveo je zapadne vlade do naoružavanja Kurda - etničke skupine u središtu dugotrajne etničko-vjerske secesionističke pobune Turske.
U strahu od porasta kurdske moći, Erdoganova vlada naredila je napade protiv pobunjeničke Partije Karkerên Kurdistan ili PKK—koja je uzvratila ubijanjem više od 100 turskih policajaca i vojnih časnika.
U međuvremenu, džihadisti Islamske države prenijeli su svoju antikurdsku kampanju u Siriji i Iraku u Tursku – posebice organizirajući bombaški napad samoubojica koji je ovog ljeta odnio 33 života.
Postoje, kako stvari stoje, tri razloga za vjerovanje da će nasilje u Turskoj eskalirati. Prvo, više od 1400 turskih državljana sada služi Islamskoj državi i drugim džihadističkim skupinama – jezgri koja bi mogla vratiti rat kući.
Osim toga, raste turska nacionalistička agresija protiv Kurda – nešto što bi moglo legitimizirati ili potaknuti islamističko nasilje.
Konačno, tu je i kurdski problem. Iako su kurdske skupine najavile da će ponovno pokrenuti primirje, kontinuirani teroristički napadi i desničarska mobilizacija otežavaju svaki budući mirovni sporazum.
Rekavši to, Turska nije Irak ili Egipat: unatoč Erdoganovom rastućem autoritarizmu, postoji snažna demokratska tradicija; civilno društvo je živo; ženske slobode su jake; a gospodarstvo, iako usporava, neće propasti. Turska je država, štoviše, do sada pokazala da su njezini korijeni preduboki da bi ih pobune ili terorizam zbrisali.
Podijelite Sa Svojim Prijateljima:
