Kako je Lashkar-e-Jhangvijev anti-šiitski križarski rat postao rat protiv države Pak
Napad Quetta pokazuje da je prošlogodišnje ubojstvo najviših čelnika skupine bila samo interpunkcija u njezinoj krvavoj povijesti.

Svi su gledali kako se to događa, jedni navijaju, drugi šute. Rulja, predvođena 50-ak muškaraca s oružjem, izvukla je tri žene iz njihove kuće, strgla im odjeću, obrijala im kosu i zacrnila im lica. Žene su potom gole odvedene u lokalnu policijsku postaju, a policajci su bili u pratnji. Intizar-ul-Haq Muaviah, političar koji je predvodio mafiju, rekao je da su žene bile prostitutke; a šiitska zajednica, kojoj su pripadali, zagađivala je zemlju. Za zločin nije kažnjen; bio je malen u usporedbi s ostalima koje je počinio kao pripadnik antišiitske milicije.
Pogledajte što još donosi vijesti:
Malo tko se više sjeća priče o Shahnaz Bibi, ženi koja je marširala ulicama Phool Nagar, u blizini Lahorea, 29. rujna 2009.: jedna je zlopamtila promijenila drugu, dok se pravni proces odugovlačio.
Priča je, međutim, ključna za razumijevanje stvarnog značaja terorističkog napada u ponedjeljak navečer na policijske kadete u Quetti, u kojem je najmanje 61 mrtva, a preko 100 ozlijeđeno. Počinitelji su bili vojna avangarda mafije u Phool Nagaru, koja se borila da Pakistan preobrazi u svoju sliku islamske države. Od kampanje protiv nevjerničke sekte, njihov se rat pretvorio u rat protiv 'otpadničke' države.
***

Presretnuti telefonski pozivi, rekao je u utorak glavni inspektor Pograničnog korpusa s vojnom službom u Balochistanu, povezuju napadače iz Quette s frakcijom Al-Alami Lashkar-e-Jhangvija - jednom od nekoliko antišiitskih skupina odgovornih za stotine ubojstava kako na vjersku manjinu tako i na državu. Islamska država je, međutim, također preuzela odgovornost za ubojstva, objavivši fotografije muškaraca za koje tvrdi da su trojica napadača koji su izveli napad.
Iako je očita kontradikcija mnoge zbunila, te dvije tvrdnje zapravo uopće nisu kontradiktorne: Islamska država u južnoj Aziji je više zastava nego organizacija, koju vijori različita koalicija džihadističkih organizacija okupljenih zajedničkom ideologijom i okolnostima.
***
Godine 1984. opskurni svećenik po imenu Maulana Haq Nawaz Jhangvi osnovao je Anjuman-e-Sipah-e-Sahaba Pakistan u pandžabskom gradu Jhang. Otpušten islamističkim projektom generala Zia-ul-Haqa, on je svoju organizaciju vidio kao avangardu sunitske ortodoksije protiv iranskog radikalizma i silu koja će pomoći u transformaciji Pakistana u militarističku teološku državu. Maulana Jhangvi bio je među novom generacijom pakistanskih svećenika koji su se pojavili otprilike u to vrijeme, koji su diplomirali iz sjemeništa koja su svoje razmišljanje zahvaljivali tradiciji Deobandi, a svoju politiku ultradesničarskom Jamiat-e-Ulama-e-Islamu.
Godinama je Sipah-e-Sahaba, kako je sebe nazivala nakon što je 1985. izbacila riječ Anjuman iz svog imena, činila ništa drugo osim lobiranja države i Saudijske Arabije za novac. Njegovi su kadri oblijepili zidove u Jhangu grafitima: Kaffir, kaffir — Shia kaffir bio je jedan posebno nemaštovit slogan.
Međutim, u prosincu 1990. SSP je ubio iranskog diplomata Sadika Ganjija, postavivši temelje za ono što će se pokazati kao duga i ubilačka kampanja. Maulana Alam Tariq, Riaz Basra, Akram Lahori i Malik Ishaq postat će ključni igrači u džihadističkom krajoliku - i u politici Punjaba.
***
Kao i druge grupe Deobandi, Sipah-e-Sahaba je dojila vimena Harkat-ul-Jihad-e-Islami, najveće džihadističke skupine Deobandi osnovane za borbu protiv Sovjetskog Saveza u Afganistanu. Kadrovi Sipah-e-Sahabe obučavali su se u njezinim kampovima i dijelili su isti pogled na svijet, s jednom ključnom razlikom - tamo gdje su se druge grupe 1990-ih okrenule prema van, da bi se borile u Kašmiru, njihov je rat bio fokusiran na unutarnje neprijatelje islama.
U godinama koje su uslijedile, različite sastavne frakcije su se rascijepile, ponovno rascijepile i ponovno formirale. Lashkar-e-Jhangvi je osnovan 1996. godine, na primjer, nakon što su pobunjenici vjerovali da je vodstvo izgubilo iz vida prave ciljeve Sipah-e-Sahabe i zaglibilo u politiku. Lashkar-e-Jhangvi Al-Alami bio je ogranak ove nove grupe, odgovoran za operacije od međunarodnog značaja.
Nakon dolaska na vlast generala Perveza Musharrafa, Uprava za obavještajne službe među službama pomogla je u izboru šefa inženjera Sipah-e-Sahabe Maulane Azama Tarika u Nacionalnu skupštinu, videći ga kao protutežu i demokratima i džihadistima. On je uzvratio tako što je glasao za premijera opunomoćenika vojnog vladara, Mira Zafarullaha Jamalija, koji je pobijedio s jednim glasom.
No, u godinama nakon indijsko-pakistanske vojne krize 2001.-2002., režim generala Musharrafa počeo je gušiti džihadističke skupine u Pakistanu. Riaz Basra, poglavica Lashkar-e-Jhangvija, ubijen je. Sipah-e-Sahaba se za pomoć obratila Pakistanskoj muslimanskoj ligi-Nawazu sadašnjeg premijera Nawaza Sharifa. Rana Sanaullah i Sardar Zulfikar Khan iz PML-a (N) dali su pristašama Sipah-e-Sahabe dom unutar stranke, u zamjenu za korištenje njezinih mreža protiv Pakistanske narodne stranke i vojske.
***
Nakon općih izbora 2008. u Punjabu, pisao je analitičar Mujahid Husain, nekoliko kandidata PML(N) neizravno je prihvatilo činjenicu da njihova izborna pobjeda nije moguća bez pomoći sektaških i ekstremističkih vjerskih odjeća. Upravo su te snage stvorile klimu za događaje poput onog u Phool Nagaru - i niz jezivih terorističkih pokolja šiita koji su zaokružili povijest Pakistana.
Sporazumom je Lashkar-e-Jhangvi, još uvijek blisko povezan sa Sipah-e-Sahabom, imao moć bez presedana. U pamfletu iz 2011. godine, proglasio je da su svi šiiti vrijedni ubijanja. Oslobodit ćemo Pakistan [ovih] nečistih ljudi. Pakistan znači zemlja čistih, a šiiti nemaju pravo biti ovdje. Malik Ishaq, šef Lashkar-e-Jhangvija, obišao je zemlju držeći zapaljive propovijedi i navodno je naredio napad 10. siječnja 2013. na snooker dvoranu koju su posjećivali mladi etnički Hazari u kojem su ubijena 92 osobe.
Međutim, prošle godine država je konačno uzvratila, bojeći se da džihadisti nepovratno odlaze u naručje Islamske države. Obavještajne službe upozorile su da su održani sastanci između čelnika Lashkar-e-Jhangvija i najviših dužnosnika Islamske države, na kojima su napravljeni planovi koji bi ugrozili i samu pakistansku vojsku.
Ishaq i njegova dva sina, Usman i Haq Nawaz, privedeni su - a nekoliko dana kasnije, sva trojica, i jedanaest drugih kadrova, ubijeni su u misterioznom policijskom susretu.
Elementi Lashkar-e-Jhangvija odgovorili su povlačenjem u zaštitni zagrljaj džihadista pro-Islamske države unutar Pakistana, poput Jundullaha i frakcija Tehreek-e-Talibana. Malo se zna o tome tko vodi te nove mreže, ali napadi poput onog u ponedjeljak nedvojbeno su pokazali njihovu smrtonosnost.
Farhan Zaidi i Muhammad Ismail Khan, koji su analizirali ove nove mreže u nedavnom eseju, istaknuli su da, iako bi Islamskoj državi moglo biti teško proširiti svoju kontrolu na Pakistan, možda će uspjeti okupiti dovoljno pristaša — boraca i polemičara — da izazove previranja u Pakistanu u godinama koje dolaze.
Čini se da je prošlogodišnje ubojstvo njegovih najviših vođa bila samo interpunkcija u priči Lashkar-e-Jhangvija.
Podijelite Sa Svojim Prijateljima: