Koliko ste dalitskih autora iz Bihara pročitali? Evo zašto niste

Daliti u Biharu imaju visoku populaciju i političku mobilizaciju. Pa ipak, njihovi spisi nisu postigli 'mainstream' popularnost, s uzrocima i posljedicama povezanim s kastom.

Velik dio dalitskih priča je u području izvedbenih umjetnosti, kao što je ovo ulično kazalište koje se održava u selu Chapra. (Ekspresna fotografija)

Nedavno su se dogodile dvije stvari. Sveučilište u Delhiju ispao je iz nastavnog programa engleskog jezika dva dalitska autora, što je izazvalo široku buku i reakciju. I Nacionalni ured za evidenciju kriminala objavio je svoje podatke za 2020 , navodeći, između ostalog, zločine protiv raspoređenih kasta (SC) u Indiji.

Bihar, država s trećom po veličini SC populacijom u zemlji prema popisu iz 2011. godine, zauzima istaknuto mjesto u drugom, a upadljiv je po odsutnosti u prvom. Prema posljednjim podacima NCRB-a, država je vidjela drugi najveći broj zločina protiv popisanih kasti u zemlji. Epizoda DU dovela je do razgovora o dalitskom pisanju u Indiji, ali je među citiranim bilo nekoliko autora iz Bihara.

Dakle, što se događa s dalitskom literaturom u Biharu? U mnogoljudnoj državi s politički mobiliziranim nižim kastama, zašto subalterna književnost tek treba postići popularnost i koje su posljedice ove ograničene vidljivosti?

U 21. stoljeću, u ovom dobu vidljivosti panoptikuma, veliki dio Dalita u Biharu živi i umire u tami, kaže Richa, 29, diplomirana hindska književnost na Sveučilištu Magadh u Bodh Gaya, koja joj nije htjela dati punu Ime. Moje prezime čini moju kastu vidljivom. Ali govorim jednostavno kao osoba koja je živjela i studirala u Biharu, i mogu vam reći ovo - savarne i neki dominantni OBC-i čak i ne znaju puno riječi koje koriste daliti. Njihov jezik, način života, narodne priče, proživljena iskustva su nedokumentirani, pa stoga zgodno nevidljivi, dodaje.

Ovaj nedostatak dokumentacije proizlazi iz isključenja na različitim razinama. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, više od polovice SC stanovništva u Biharu ne zna čitati ni pisati – ukupna stopa pismenosti SC-a je 48,6 posto, s tim da je pismenost neujednačeno raspoređena po raznim kastama u državi. Oni SC koji uspiju završiti fakultetsko obrazovanje govore o pristranosti i obeshrabrenju u akademskim prostorima.

Među istaknutim dalitskim književnim glasovima u državi je Budh Sharan Hans, 79, koji je otišao u mirovinu kao zamjenik kolekcionara u vladi Bihara, pisao je kratke priče i eseje, a izdavao je mjesečni časopis 'Ambedkar Mission' za blizu već tri desetljeća.

Sharan kaže da je kada je bio na fakultetu atmosfera prema Dalitskom pisanju bila neprijateljska. Rođen sam u selu Tilora u Wazirganju u obitelji niže kaste 1942. godine. Nakon škole, vrijeme sam provodio čuvajući stoku; to također, a ne moja vlastita stoka. Tada sam bio među rijetkim dalitima koji su stigli do master tečaja. Za magisterij iz hindske književnosti na Sveučilištu Magadh trebao sam predati disertaciju. Većina učenika odabrala je teme vezane uz mitologiju, 'prikaz prirode u poeziji Sumitranandana Panta' itd. Ovi predmeti mi ništa nisu značili.

Odlučio sam pisati o rječniku koji koriste niže kaste – kako se zovu razni alati postolara, kako brijač zove torbu koju nosi sa svojom opremom. Moj profesor, brahman, bio je ljut. Sjećam se, pitao me: 'Očekuješ da razgovaram s nižim kastama da provjerim ono što pišeš!!'. To su bili ljudi koji su kontrolirali, a u velikoj mjeri i dalje kontroliraju, svijet izdavaštva i pisanja. Možete zamisliti koliko će potaknuti dalitsku književnost, kaže Sharan.

Tijekom godina, opunomoćene niže kaste ulagale su napore kako bi čitanje postalo dostupno unutar zajednice. Sharan vodi inicijativu pod nazivom 'jhola pustakalaya' (knjižnica u torbi). Stavimo recimo 20 knjiga, beletristike, filozofije, amedkaritskih spisa, u torbu i ostavimo torbu u nekom SC naselju. Nakon što se ta četvrt pročitala, vraćaju 'jholu' i mi je prenosimo na neko drugo područje. Književni prostori pokušavaju nas držati podalje. Dakle, donosimo literaturu u naše prostore, kaže.

Drugi autori kažu da su se stvari poboljšale u posljednjih 10-20 godina, ali da se mora učiniti još puno toga.

Karmanand Arya uredio je svezak kratkih priča kolege dalitskog autora Vipina Biharija i radi na objavljivanju drugih podređenih spisa u prikupljenim sveskama. (Fotografiju dao autor)

Karmanand Arya, autor i docent hindskog jezika na Središnjem sveučilištu Južnog Bihara, Gaya, kaže kako će dalitskom autoru sada biti lakše biti objavljen, prepoznavanje i predstavljanje su daleko. Tijela kao što je Sahitya Akademi još uvijek su nam nedostižna. Dalitski autori koje promoviraju uglavnom su smješteni u New Delhiju ili tamo imaju veze. Posljednjih nekoliko godina u Biharu je bilo mnogo rezultata pisanja Dalita, ali teško da možete pronaći nešto na internetu, što ograničava dostupnost. Nekoliko dalitskih autora rođenih u Biharu predaje se na državnim sveučilištima. Mnogo dalitskih pisanja govori o njihovim vlastitim iskustvima, koja ne prikazuju više kaste u sjajnom svjetlu. Ovo je zazidano kao 'autobiografska' i stoga nije 'velika' literatura, kaže Arya.

Arya je uredila svezak kratkih priča kolege dalitskog autora Vipina Biharija i radi na objavljivanju drugih podređenih spisa u prikupljenim sveskama.

Što se tiče zastupljenosti u nastavnim planovima i programima državnih sveučilišta, profesor Uday Raj Uday sa Ženskog koledža, Khagaul, kaže da se proces odabira mora poboljšati. Trenutno u Biharu ne postoji standardni nastavni plan i program; sveučilišta izrađuju svoje. Tako se događa da se ušuljaju osobne preferencije onih koji odlučuju o nastavnom planu i programu. Međutim, sada se govori o tome da će vlada donekle standardizirati nastavni plan, a to bi se moglo pokazati inkluzivnijim, kaže.

Ima drugih koji kažu da literatura u cjelini, a ne samo dalitska književnost, ne ide baš najbolje u Biharu. Ramesh Ritambhar, profesor, Ram Dayalu Singh College u Muzaffarpuru, kaže: Sama kultura čitanja u Biharu ostavlja mnogo da se poželi. Osim nekih popularnih engleskih autora kao što su Chetan Bhagat i Amish Tripathi, ljudi baš i ne stoje u redu da kupe bilo koju knjigu fikcije. Mi predajemo dalit književnost na sveučilišnoj razini; postoji cijeli dio koji se zove Dalit Chetnakhand. Ali ako pitate zašto se u Biharu pojavilo nekoliko velikih, dobro priznatih dalitskih autora, morate shvatiti da pisanje kao profesija ne plaća životnu plaću. Sve više i više Dalita se obrazuje, ali odlaze u inženjering, državnu službu, zanimanja koja mogu poboljšati njihov životni standard.

Musafir Baitha, još jedan dalitski autor i dobitnik biharskog Navodit Sahityakar Puraskar (nagrade za nove pisce) 1999. godine, kaže da je tu najveća potreba za državnom i institucionalnom podrškom.

Musafir Baitha je doktorirao autobiografije Dalita na hindskom jeziku. (Fotografiju dao autor)

Vlada Bihara godišnje daje stipendije za izdavanje do Rs 3 lakh novim autorima na hindskom i urdu jeziku, a također ima nagradu za zapažen rad na hindskom, za koji autori iz cijele zemlje imaju pravo. Ali ciljanije sheme mogu pomoći Dalitu u pisanju. Također, koncept izdavača da prilaze autorima i plaćaju im honorare prilično je odsutan. Autori se obraćaju izdavačima, čija je uloga samo tiskati knjige. Nema govora o promidžbenim turnejama i razgovorima. Također, podučavanje Dalit književnosti u učionicama je još uvijek uglavnom površno. Učitelji koji nisu iz ovih kasti nemaju pojma o našoj životnoj stvarnosti, a nemaju ni puno volje za učenjem.

Baithin doktorat bio je o dalitskim autobiografijama na hindskom jeziku. On i Karmanand Arya također su kurirali dalitsku zbirku poezije Bihara i Jharkhanda.

Sharan kaže da je jednako dobro što se dalit literatura klonila velikih izdavačkih kuća. Ako meinstream izdavač prodaje moju knjigu, naplatit će je previsoku cijenu; knjiga će postati nedostupna za pola Dalita u državi, kaže on.

Ali zašto, unatoč snažnom političkom glasu, zajednica Dalit još uvijek nije formirala značajno mainstream tržište? Na to Baitha kaže da politika banke glasova ne odgovara reformama. Kako bi se usadila jaka kultura čitanja, zajednici je potrebno društveno potresanje. Treba im reći da je 'i ovo za vas'. Ali dalitska politika u Biharu još uvijek je ograničena samo na tvrdnju identiteta.

Uday Raj ističe da Dalit u Biharu nije monolit. Zajednica je podijeljena na niz podkasta. Vlade su osmislile planove namijenjene određenim podkastama, s izbornim dobitkom kao vodećim načelom, dodaje.

Ima još onih koji kažu da je objavljivanje i priznanje objavljenim autorima samo pola bitke. Cijela riznica dalitskih priča je u izvedbenim umjetnostima, to je oratura. A to uopće nije dokumentirano. Kazališni umjetnici sve češće traže da postavim njihove video zapise na internet. Shvatili su da je to njihov jedini put za dokumentaciju, kaže Jainendra Dost, redatelj koji vodi Bhikhari Thakur Repertory Training & Research Center u Chhapri.

Priče poput Reshme i Chuharmala (ljubavna priča žene iz više kaste i Dalita), legende o Raji Salheshu (dalitskom narodnom heroju) i dalje se izvode u selima uz veliki pljesak. Ali ih više kaste šalju u kutiju narodne umjetnosti, koja nije velika književnost. Također, dalitski dijalekti se razlikuju od onoga što govore Savarni. Ali ti se dijalekti ne smatraju vrijednima nazivanja književnim. U osnovi, sve što se razlikuje od savarnasa je inferiorno, kaže Dost.

Ono što je ovo isključenje osiguralo jest, dok se glasovi određene sekcije ne čuju, opresivne prakse druge sekcije izmiču nadzoru.

Književnost bi trebala biti ogledalo života. Pa u Biharu je ovo ogledalo zamagljeno i škrto. Životi, iskustva, cjelokupno postojanje nekih sekcija tek će se jasno odraziti u njemu, kaže Arya.

Podijelite Sa Svojim Prijateljima: