Međunarodni dan sjećanja na trgovinu robljem i ukidanje: kako priča priče o indijskim plaćenim radnicima
Ugovorno ropstvo iz Indije započelo je 1834. i trajalo je do 1922., unatoč tome što ga je 1917. službeno zabranilo Carsko zakonodavno vijeće Britanske Indije nakon pritiska boraca za slobodu poput Mahatme Gandhija.
Jedna od jedinstvenih karakteristika sustava rada pod ugovorom bila je da je bio iznenađujuće dobro dokumentiran od samog početka, gdje su Britanci bilježili odlazak, dolazak i smrt tih migranata. (Izvor: Wikimedia Commons) Migracija plaćenog rada - obvezničkog rada - manje je poznat dio povijesti ropstva i indijske migracije. UNESCO je 1998. godine proglasio 23. kolovoza Međunarodnim danom sjećanja na trgovinu robljem i ukidanje u znak sjećanja na tragediju trgovine robljem u sjećanju svih naroda. UNESCO je također uspostavio međunarodni, interkulturalni projekt pod nazivom 'Put robova' kako bi dokumentirao i proveo analizu interakcija do kojih je došlo između Afrike, Europe, Amerike i Kariba.
Ugovorno ropstvo iz Indije započelo je 1834. i trajalo je do 1922., unatoč tome što ga je 1917. službeno zabranilo Carsko zakonodavno vijeće Britanske Indije nakon pritiska boraca za slobodu poput Mahatme Gandhija.
Što je bio ugovorni migrantski rad iz Indije?
Između 1830.-1860., Britanci, Francuzi i Portugalci su tijekom kolonizacije Indije zabranili ropstvo koje je provodilo nekoliko akata pod njihovim pojedinačnim domenama. U Europi je 1820-ih godina postojala nova vrsta liberalnog humanizma gdje se ropstvo smatralo neljudskim, objasnio je Amit Kumar Mishra, izvanredni profesor, School of Global Affairs, dr. B.R. Sveučilište Ambedkar, Delhi. Slijedeći ovu ideologiju, kolonizatori su zaustavili ropstvo u Indiji, samo da bi ga zamijenili drugim oblikom obvezničkog ropstva i eufemistički ga nazvali 'najamnim radom'.
Ova praksa najamnog rada rezultirala je rastom velike dijaspore s indo-karibskim, indo-afričkim i indo-malezijskim naslijeđem koja nastavlja živjeti na Karibima, Fidžiju, Reunionu, Natalu, Mauricijusu, Maleziji, Šri Lanki itd.
Mishra, koja je provela opsežna istraživanja na temu rada pod ugovorom, rekla je indianexpress.com u intervjuu da je ugovorna migracija započela nakon ukidanja ropstva za vođenje plantaža šećera i gume koje su Britanci postavili u Zapadnoj Indiji. Britansko se Carstvo širilo na Južnu Ameriku, Afriku i Aziju i trebala im je nova radna snaga, ali se ropstvo smatralo neljudskim. Tako su razvili koncept rada na ugovor, objasnio je Mishra. Britanci su se okrenuli Indiji i Kini koje su imale veliku populaciju i pronašli višak radne snage koja im je bila potrebna za vođenje ovih plantaža u novim kolonijama.
Ukidanje ropstva nije promijenilo način razmišljanja plantažera koji je ostao 'robovlasnika'. Bili su 'naviknuti na mentalitet prisilnog rada' i željeli su 'alternativnu i konkurentnu radnu snagu koja bi im pružila istu vrstu kontrole rada na koju su navikli pod ropstvom', napisao je Kapil Kumar u svom akademskom radu pod naslovom 'Kolonijalna eksploatacija, Otpor i prisilne migracije: indijski scenarij u eri indenturnog rada'.
Nakon što su uništili poljoprivredni posao u Indiji, iskoristili su masovnu nezaposlenost koja je najteže pogodila male poljoprivrednike. Najgore pogođene regije bile su današnje države Jharkhand, Bihar, Uttar Pradesh, Tamil Nadu i Andhra Pradesh. Bili su siromašni poljoprivrednici i ugovor je trajao 10 godina. Isplaćivali su im mjesečne plaće i živjeli su na plantažama u tim kolonijama, rekao je Mishra. U početku su za sklapanje ugovora bili odabrani samci, ali je britanski parlament odlučio potaknuti migraciju obitelji kako bi osigurao stabilnost.
Poticanje obiteljskih migracija jedva da je nastalo zbog brige za dobrobit ovih vezanih migranata. Prema uvjetima ugovora o radu, migranti su imali pravo na povratak nakon isteka 10-godišnjeg ugovora o radu. Britanci nisu bili zainteresirani da se vrate u domovinu jer im to ne bi bio dobar povrat ulaganja. Na svakih 100 muškaraca koji su ukrcani na brodove koji su prevozili migrante, 40 su bile žene, u pokušaju da se zadrži omjer spolova. Zbog iskrivljenog omjera spolova, mnogi su se muškarci trajno nastanili u tim kolonijama i imali obitelji.
Zašto se ugovorni rad zvao ropstvo?
Najamni rad je definitivno bio ropstvo, rekla je Mishra. Britanci su pokušali odvojiti ugovorni rad od ropstva nazivajući to sporazumom kada su regrutirali Indijance koji bi bili voljni migrirati, kako bi pokušali sakriti pravu prirodu te prakse. Britanski povjesničar Hugh Tinker, najpoznatiji po svom opsežnom istraživanju i spisima o ropstvu u britanskim kolonijama, nazvao je ugovorni rad novom vrstom ropstva, objasnila je Mishra.
Britanci su regrutirali mlade, slobodne muškarce iz regija koje su svjedočile kolapsu lokalnog poljoprivrednog poslovanja i koje su se suočavale s nestašicom i teškom glađu. Udovice koje su se suočile s društveno-kulturnom stigmom željele su migrirati u ove nove zemlje kako bi živjele život po svojim uvjetima. Prema Mishra, mnoge urbane žene koje su bile slobodne i zaposlene u raznim profesijama također su odlučile putovati kako bi dobile novi početak. Većina ambicioznih migranata bila je zavedena u vezi s poslom kojim će se morati baviti, plaćama koje će primati, životnim uvjetima i mjestima na koja putuju.
Arhivske fotografije migranata. (Imigracijski arhiv, Institut Mahatma Gandhi, Moka, Mauricijus/ Ljubaznošću Amit Mishra) Iako je ugovorni rad uključivao ugovorni rad, mnogi farmeri su bili slabo pismeni i umjesto potpisa davali bi otiske palca na ugovorima. Striking Women, digitalni projekt koji dokumentira borbu južnoazijskih radnika, istaknuo je jedan takav incident. Indijka (koja)… pripadala je Lucknowu, … upoznala je muškarca koji joj je rekao da će moći dobiti dvadeset pet rupija mjesečno u europskoj obitelji, brinući se o bebi dame koja je živjela oko 6 sati 'pomorski put iz Calcutte; ukrcala se i, umjesto da je odvedu na predloženo mjesto, dovedena je u Natal. (Izvješće Komisije za indijske imigrante, Natal, 1887., citirano u Carter i Torabully, 2002., str. 20)
Sustav je podvrgao siromašne, ranjive Indijance dugotrajnom zlostavljanju i izrabljivanju, a bol ovih migranata u ugovoru zabilježen je kroz glazbu, knjige, fotografije i druge oblike literature.
Detalj potvrde o emigraciji za 14-godišnjeg dječaka podrijetlom iz Auzimghur zillah-a (vjerojatno današnji Azamgarh, UP, Indija) (Imigracioni arhiv, Institut Mahatma Gandhi, Moka, Mauricijus/ Ljubaznošću Amit Mishra) Zašto je putovanje morem bilo opasno za indijske migrante?
Britanci su preko brokera prikupili te migrante i smjestili ih u luku Calcutta. Prije nego što su migranti otišli, ponuđeni su im poticaji poput hrane i skloništa. Oko 35.000 tih migranata migriralo je samo u Surinam, rekao je Gautam Jha, docent, Centar za kineske i jugoistočne azijske studije, Škola jezika, JNU. Glavne polazišne luke za ove migrante bile su Calcutta, Madras i Bombay, a nekoliko godina su se neki odlasci dogodili i iz luke Pondicherry.
Migranti su ubrzo shvatili da to putovanje nije slika koju su im Britanci prodali. Putovanje morem bilo je dugo i traumatično, a putovanje je trajalo otprilike 160 dana do karipskih kolonija. Britanci nisu ni razmišljali o udobnosti migranata, a putnike su ukrcavali na teretne brodove koji nisu trebali prevoziti putnike. Mnogi od tih migranata nikada nisu ni napuštali svoja mala sela, a kamoli putovali u tako daleke zemlje. Na brodovima je bilo skučenih odaja i malo mjesta. Mnogi migranti bili su prisiljeni sjediti na otvorenim palubama zbog čega su bili ranjivi na izravne, teške vremenske prilike na moru. Sanitarije su bile loše i bilo je malo pristupa hrani i lijekovima. Ti su uvjeti bili posebno teški za malu djecu i bila je visoka smrtnost. Oni koji su umrli na brodu jednostavno su bačeni s brodova u more.
Folija s fotografijama muških migranata, zajedno s njihovim imenima (Immigration Archives, Mahatma Gandhi Institute, Moka, Mauricijus/ Ljubaznošću Amit Mishra) Migranti su se također suočili s fizičkim i seksualnim zlostavljanjem od strane kapetana europskih brodova i nije bilo načina za bijeg osim što su skočili s broda u vodu. Migranti su to nazvali 'prelazak kala pani'. Indijci nisu bili upoznati s morem i (kulturna) povezanost s morskim putovanjima bila je da bi prelazak mora značio oslobađanje od vezanosti u domovini, rekao je Mishra.
Jedna od jedinstvenih karakteristika sustava rada pod ugovorom bila je da je bio iznenađujuće dobro dokumentiran od samog početka, gdje su Britanci bilježili odlazak, dolazak i smrt tih migranata. Nekoliko arhivskih zapisa pokazuje imena i pojedinosti o putovanjima ovih migranata.
Što se dogodilo nakon što su ugovorni migranti stigli u daleke kolonije?
Migranti su sa sobom ponijeli svoju kulturu kroz svoj jezik, hranu i glazbu te oskudne stvari koje su smjeli nositi. Nakon što su stigli do tih kolonija, stvorili su svoje jedinstvene društveno-kulturne ekosustave dok su bili ograničeni na život u granicama ovih velikih plantaža. Mještani na Mauricijusu, Surinamu i Fidžiju protivili su se prisutnosti tih migranata jer su bili tako vrijedni, rekao je Jha. Migranti su se suočili s teškim uvjetima na plantažama jer je nedostajalo adekvatne hrane, čiste vode, sanitarnih i zdravstvenih usluga. Taj se radni sustav uvelike razlikovao od onoga što im je bilo predviđeno.
Prema Jha, 500.000 ljudi migriralo je u Maleziju kako bi radili na plantažama gdje su mnogi umrli od ugriza zmija, gladi, proljeva, ali nijedna vlast nije obraćala pozornost na poteškoće s kojima su se migranti suočavali u tim kolonijama.
Nakon isteka njihovih uvjeta ugovora, neki migranti su se vratili u Indiju, dok su mnogi ostali. Oni koji su ipak ostali, učinili su to zato što su obnovili svoje živote i obitelji u tim kolonijama, bili su siromašni i nisu mogli održati kontakt ili veze sa svojim obiteljima i zemljom. Mnogi migranti također su vjerovali da se nemaju čemu vratiti. Na Mauricijusu su mnogi migranti koji su uštedjeli svoje mjesečne plaće kupili male parcele nakon isteka mandata i sami postali zemljoposjednici. Neki migranti su se vratili iz kolonija u istočnoj Africi, ali nisu bili dobrodošli. Njihove obitelji su ih zaboravile i postojao je kulturni jaz koji je rezultirao godinama koje su migranti proveli u inozemstvu, rekao je Mishra. Za neke druge, međutim, kulturna stigma značajne količine vremena u inozemstvu i nedodirljivost povezana s putovanjem, rezultirali su uskraćivanjem prihvaćanja nakon što su se vratili u Indiju.
Kako se širom svijeta obilježava rad indijskih migranata pod ugovorom?
Uz UNESCO-v koji je 23. kolovoza proglasio Međunarodnim danom sjećanja na trgovinu robljem i ukidanje, nekoliko spomenika postoji diljem svijeta u spomen na indijske prisilne radnike.
Jedan dio sletnih stepenica u Aapravasi ghat na Mauricijusu (Amit Mishra) Na Mauricijusu je Immigration Depot ili Aapravasi Ghat u Port Louisu 2006. godine proglašen mjestom svjetske baštine UNESCO-a kako bi se označio njegov značaj u svjetskoj povijesti. Mauricijus je bio prva britanska kolonija koja je primila ugovorene migrante, a podaci pokazuju da je otprilike pola milijuna ugovornih Indijaca stiglo u imigracijski depo između 1849. i 1923. godine.
Godine 2011. otkrivena je ploča na dokovima Kidderpore u Kolkati u spomen na plaćene radnike koji su prošli kroz gradsku luku. Na obalama rijeke Hooghly u blizini luke Kolkata, Surinam Ghat je nazvan po jednoj od kolonija odakle bi brodovi isplovljavali iz Kolkate. U Surinamskom Ghatu, Memorijal Mai-Baap je skromna metalna konstrukcija koju je otkrio bivši indijski ministar vanjskih poslova Sushma Swaraj 2015. Kip je replika Babi i Mai spomenika u Paramaribu, Surinam, koji obilježava prvi indijski migranti u Surinamu.
Podijelite Sa Svojim Prijateljima:
