Ugljični dioksid u atmosferi dostiže visoku razinu: kako je povezan s globalnim zagrijavanjem

Dana 18. svibnja prosječna dnevna koncentracija ugljičnog dioksida, mjerena senzorima u zvjezdarnici Mauna Loa na Havajima, iznosila je 415,02 ppm.

Što je veća koncentracija ugljičnog dioksida, to je veći učinak stakleničkih plinova koji uzrokuje zagrijavanje Zemljine atmosfere.

Dana 11. svibnja izmjereno je da je globalna koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi po prvi put prešla granicu od 415 dijelova na milijun (ppm). Svaki sljedeći dan nakon toga, dnevna prosječna koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi ostala je iznad te razine, dotaknuvši 415,7 ppm 15. svibnja. Dana 18. svibnja, prosječna dnevna koncentracija ugljičnog dioksida, mjerena senzorima u zvjezdarnici Mauna Loa na Havajima, iznosio je 415,02 ppm.

Brzo rastuća koncentracija, mjerena iz Mauna Loe i drugih zvjezdarnica, jedan je od najboljih pokazatelja načina na koji se planet zagrijavao. Što je veća koncentracija ugljičnog dioksida, to je veći učinak stakleničkih plinova koji uzrokuje zagrijavanje Zemljine atmosfere.

Nekoliko tisuća godina, koncentracija ugljičnog dioksida ostala je konstantna oko 270-280 ppm, prije nego što ju je industrijska revolucija počela polako poticati. Kada su 1958. započela izravna mjerenja u zvjezdarnici Mouna Loa, koncentracije su bile oko 315 ppm. Bilo je potrebno gotovo 50 godina da dosegne 380 ppm, što je oznaka koja je prvi put probijena 2004. godine, ali je nakon toga rast bio brz.

Prvi cjelodnevni prosjek od više od 400 ppm postignut je 9. svibnja 2013.; dvije godine kasnije, 2015., čak je i godišnji prosjek premašio 400 ppm. Trenutno koncentracija ugljičnog dioksida raste za više od 2 ppm godišnje, a znanstvenici kažu da će stopa rasta vjerojatno doseći 3 ppm godišnje od ove godine.

Dug životni vijek ugljičnog dioksida

Povećanje atmosferskih koncentracija uzrokovano je stalnim ispuštanjem ugljičnog dioksida u različitim procesima, uglavnom uzrokovanim ljudskim djelovanjem. Posljednjih godina rast globalne emisije ugljičnog dioksida znatno je usporen. Ostala je gotovo ravna između 2014. i 2016., te je porasla za 1,6% u 2017. i oko 2,7% u 2018. U 2018. globalna emisija ugljičnog dioksida procijenjena je na 37,2 milijarde tona.

Nagli porast atmosferskih koncentracija, međutim, posljedica je činjenice da ugljični dioksid ima vrlo dug životni vijek u atmosferi, između 100 i 300 godina. Dakle, čak i kada bi se emisije odjednom čudesno smanjile na nulu, to ne bi imalo utjecaja na atmosferske koncentracije u bliskoj budućnosti.

Otprilike polovicu emitiranog ugljičnog dioksida apsorbiraju biljke i oceani, a druga polovica odlazi u atmosferu. Dodatak od oko 7,5 milijardi tona ugljičnog dioksida u atmosferu dovodi do povećanja njegove atmosferske koncentracije za 1 ppm. Tako bi, primjerice, 2018. godine polovica ukupnih emisija, odnosno oko 18,6 milijardi tona ugljičnog dioksida, dodano u atmosferu, što bi dovelo do porasta atmosferskih koncentracija za 2,48 ppm.

Apsorpcija ugljičnog dioksida od strane biljaka slijedi predvidljivu sezonsku varijabilnost. Biljke apsorbiraju više ugljičnog dioksida tijekom ljeta, što rezultira manjom količinom ugljičnog dioksida koja se dodaje u atmosferu u ljetnim mjesecima sjeverne hemisfere, koja ima znatno više vegetacije od južne hemisfere. Ova se varijabilnost zahvaća u vrlo ritmičnoj sezonskoj fluktuaciji atmosferske koncentracije ugljičnog dioksida.

Temperaturna ekvivalencija

Globalni cilj u borbi protiv klimatskih promjena definiran je u smislu temperaturnih ciljeva, a ne koncentracija ugljičnog dioksida. Navedeni napori globalne zajednice su zadržati porast prosječne površinske temperature ispod 2ºC višim nego u predindustrijskim vremenima, i ako je moguće ispod 1,5°C.

Razina koncentracije ugljičnog dioksida koja odgovara porastu globalnih temperatura za 2ºC općenito se smatra 450 ppm. Pri sadašnjim stopama rasta, ta bi se razina dosegla za manje od 12 godina, odnosno do 2030. Do prije nekoliko godina se podrazumijevalo da se ta prekretnica neće postići do najmanje 2035. Odgovarajuća razina ugljičnog dioksida za porast od 1,5ºC nije baš jasno definiran.

U posebnom izvješću koje je prošle godine objavila Međuvladina komisija za klimatske promjene navodi se da svijet treba postići neto nultu emisiju svih stakleničkih plinova, ne samo ugljičnog dioksida, do 2050. godine kako bi se održale realne šanse za obuzdavanje porasta temperature na unutar 1,5ºC. Neto nulu treba postići do 2075. da bi se postigao cilj od 2ºC.

Neto nula postiže se kada se ukupne emisije neutraliziraju apsorpcijom ugljičnog dioksida kroz prirodne ponore poput šuma ili uklanjanjem ugljičnog dioksida iz atmosfere tehnološkim zahvatima.

Podijelite Sa Svojim Prijateljima: