Zašto debitantski roman Meghe Majumdar o kojem se mnogo govori ne ispunjava obećanje

Šutnje i brisanje A Burninga čine ga razvodnjenim romanom 'nove Indije'

A Burning, Megha Majumdar; Alfred A Knopf/Pingvin Hamish Hamilton; 304 stranice; 599 Rs

Mlada muslimanka je podmetnuta i optužena da je teroristica. Transžena sanja da postane filmska zvijezda. Sredovječni muški učitelj osjeti okus opojne moći masovne politike. Debitantski roman Meghe Majumdar, A Burning, objavljen za zbor hosanna u Americi, zbroj je ova tri stručno kontrolirana i napisana narativa. Jedinstveno govori priču o nepravdi, za koju se čini da je izvučena iz naslova iz suvremene Indije, gdje hinduistička većinska politika svakodnevno ugrožava dostojanstvo i život najveće indijske manjine. No, bajka pisca iz New Yorka o Indiji nakon 2014. godine, unatoč svom svom bijesu i hitnosti, također je čudno vezan za jezik, sa značajnim šutnjama i brisanjem.

Za početak, ime njezine protagonistice. Jivan je jedina kćer osiromašenog muslimanskog para, čija imena nikada ne znamo. Niti okolnosti u kojima su za svoju kćer odabrali ime koje zvuči neobično sjeverno-sjeverno/hinduistički. Žive u sirotinjskoj četvrti u blizini odlagališta otpada u gradu koji je vjerojatno Kolkata, budući da su raseljeni iz svog sela zbog razvojnog projekta. Unatoč strašnim izgledima, Jivan hvata nekoliko pauza – upis u privatnu školu prema kvoti za siromašne i, kasnije, posao u Pantaloonsu – i probija svoj put do svog sna o životu srednje klase. Ona je djevojka s plakata modernih indijskih aspiracija, čija su obećanja i nezadovoljstva bila tema romana poput Vikasa Swarupa Pitanja i odgovori (2006.) i Aravinda Adige bijeli tigar (2008).

Jivan nam priča svoju priču u prvom licu, bez posredovanja autorskog glasa – iako roman pokreće ironiju da marginalizirani nikada ne kontroliraju svoje priče. U trenutku slabosti, Jivan se predaje energiji bijesa društvenih medija – nije li ovo bila vrsta dokolice preodjevena u uznemirenost? – i piše na Facebooku nakon eksplozije u vlaku: Ako ih je policija gledala kako umiru, nije li vlada također terorist? Jivan je uhićen, optužen za pobunu i zavjeru.

Dva druga glasa i pripovijesti prepliću se s Jivanovim. PT Sir, profesorica tjelesnog odgoja u svojoj školi, koju je mačizam desničarske politike odviknuo od glupog života. Lovely je transžena s bollywoodskim snovima, spremna suprotstaviti svoju nevjerovatnu životnu snagu i obilan humor protiv svih onih koji je žele zadržati. Dok je PT Sirov luk pripovijedan u trećem licu, Lovely govori u raspjevanom, negramatičkom sadašnjem kontinuiranom vremenu, tjerajući čitatelja da je pogleda iskosa čak i u njezinim najranjivijim trenucima – naglašavajući njezinu različitost na način koji je granično nepoštovan. Unatoč tome, ona ostaje najrealiziraniji od likova.

Majumdar je siguran pisac, sa čvrstom kontrolom radnje, zavidnom suzdržanošću izražavanja i povjerenjem u sažetost što je očiti talent. Mršave, slobodne rečenice donose detaljne riječi, kratka poglavlja pokreću priču vođenu radnjom. Prisjećajući se njezina portreta u sudnici, Jivan kaže: Skica prikazuje ženu s kosom u pletenici... Ostatak tijela je na brzinu ispisan olovkom, već propada.

U shematskoj strukturi romana, dva marginalizirana glasa presijecaju se s glasom čovjeka savarne, nježno tražeći čitatelje da vide veću arhitekturu nejednakosti. Između su raštrkani međuigre – aluzija na gau rakshake, fascinaciju radničke klase trgovačkim centrom, moć religioznih šarlatana – koji nastoje zgusnuti teksturu realizma romana, ali nastaju kao pokušaj štikliranja okvira nove Indije roman. Čak je i linč muslimana od strane rulje poput neobjašnjive munje.

Majumdarova ekonomija stila i jezika proteže se, nažalost, na ekonomiju specifičnosti i detalja – onu koja proizvodi prigušenu verziju složene, nasilne prerade Indije, verziju koja je očito lakša zapadnim kritičarima i izdavačkim kulturama. Nije slučajno da je Majumdarova proza ​​često prekinuta uznemirujućim komentarima: puchka wallah je prodavač začinjenog krumpira punjenog u hrskavim ljuskama; shingara je tijesto punjeno začinjenim krumpirom i graškom. (Netko bi mogao pomisliti da se indijsko pisanje na engleskom već davno borilo i pobijedilo u tim bitkama.) Čak bi i radnja mogla biti bilo koja metropola u Indiji, za razliku od, recimo, Delhija koji blista u drugom nedavnom romanu, Djinn Patrol Deepe Anappare na ljubičasta linija.

Spaljivanje nam omogućuje da Jivan vidimo gotovo u potpunosti kao pojedinca, bez jastuka kolektivnog kulturnog ili vjerskog identiteta, bilo kao bengalskog ili bengalskog muslimana; što je još važnije za političku namjeru romana, nema aluzije na bilo kakvo iskustvo islamofobije. Hindutvanska politika koja vreba indijske manjine i neistomišljenike – riječ Hindu se u romanu ne spominje – ostaje zlo koje se ne može imenovati.

Ono što se ne može imenovati, ne može se ni boriti. To, možda, objašnjava sumornu, neprekidnu putanju romana na kraju, u kojoj se nitko ne bori za Jivan, a ona je potpuno napuštena. Podsjetilo me na prvu polovicu mnogih osvetničkih drama nalik moralnim pričama hindskog kina, prije nego što se junak umiješa kako bi ispravio nemoguće korumpiran sustav. Mnogi elementi raspleta – izdaja korumpirane novinarke, nerazumno brza i oštra sudska presuda – na kraju iscrpljuju Jivanin karakter i pretvaraju je u žrtvu krpene lutke.

Tiranija vijesti i politike na ljudski um nikada nije bila toliko opresivnija, ali se u umjetnosti i fikciji moglo bi se nadati katarzi i značenju, a ne samo antropološkom odrazu društava koja se mijenjaju. Zatvoren u zatvoru, Jivan kaže: Gledajući me, mogli biste pomisliti da sam postao sluga, ali to vrijedi samo za ruke. U mislima sam se opirao zatvaranju. To je obećanje Majumdarovog romana, ali ono koje ne uspijeva ispuniti.

Podijelite Sa Svojim Prijateljima: