Stručnjak objašnjava | Afganistanska kriza: Što Kabul znači u Delhiju

Talibani su zauzeli Kabul. Što objašnjava kapitulaciju američkih i afganistanskih snaga? A što bi Indija trebala učiniti u ovoj krizi, s obzirom na njezinu prošlu nevoljkost da razgovara s talibanima?

Talibanski borci podižu svoju zastavu na guvernerovoj kući u Ghazniju. (AP Foto: Gulabuddin Amiri)

S talibanima ulazeći u rubne četvrti Kabula Nedjelja i izdavanje službene izjave da ne namjeravaju provoditi lov na vještice protiv onih s Vladom Islamske Republike dok je čekala dovršetak 'tranzicijskog procesa', i usred paralelnih izvješća o nastojanjima da se formira prijelazna ili privremena vlada za 6 mjeseci, kotač je napravio puni krug u američkom 'ratu protiv terorizma' nakon 11. rujna u Afganistanu od 2001. i eksperimentu zemlje s islamskom republikom 2004. godine.

Indija bi trebala biti prva pomoć u trenutnoj krizi iz humanitarnih i dugoročnih političkih razloga.

Zašto kapitulacija

Prvi izvještaji iz Kabula opisuju napetosti i strahova od sudnjeg dana , ali bez ozbiljnih izbijanja nasilja u gradu. Neposredni izazov je ogromna humanitarna kriza zbog stotina tisuća interno raseljenih koji su napustili druga ratna područja i sklonili se na pločnike i parkove u Kabulu. Druga je panika i žuriti po putovnice i vize za one koji se boje za svoje živote od talibana ili njihovih sponzora. Indija bi trebala olakšati hitne vize i evakuaciju onih u blizini Indije koji će biti ugroženi. Treba predvidjeti izbijanje nasilja i političkog progona. Najveći gubitnici u tranziciji bit će afganistanske žene i mladež koji su okusili politička, građanska, gospodarska i ljudska prava i mogućnosti te medijske slobode.

Tri su pitanja najvažnija u glavama promatrača u Indiji. Prvo, ono što objašnjava gotovo potpunu kapitulaciju 300.000-350.000 američkih i NATO-ovih obučenih i opremljenih afganistanskih vojnih i policijskih snaga, ANDSF, bez velike borbe, osim nekoliko časnih izuzetaka u Lashkargahu, Heratu i Taloqanu, protiv lako naoružanih pobunjenika procijenjeno na oko 60 000? Drugo, što može objasniti odluku SAD-a da bezuvjetno povuče svoje trupe bez čekanja na dogovoreno političko rješenje bez obzira na posljedice koje su bile gotovo u potpunosti predvidljive osim brzine kojom se dogodila? I treće, što može objasniti nevoljkost Indije da angažira talibane i što ona može učiniti?

Gautam Mukhopadhaya, IFS, služio je u različitim kapacitetima u indijskim veleposlanstvima i misijama, uključujući i kao veleposlanik u Afganistanu (2010.-13.), kao iu Siriji i Mijanmaru. Nakon svrgavanja talibana u Afganistanu u studenom 2001., tog mjeseca ponovno je otvorio indijsko veleposlanstvo u Kabulu.

Prerano je za bilo kakve čvrste ili potpune odgovore na prvo pitanje. Nema sumnje da je potkopavanje izbora u rujnu 2019. od strane američkog mirovnog procesa pod vodstvom Zalmaya Khalilzada pokušavajući nametnuti 'prijelaznu vladu' kao dio američko-talibanskog 'dogovora'; sporni izbori i nefunkcionalna vlast koja je iz toga proizašla; i sve diskreditirana Ghanijeva vlada bili su dio problema, kao i loše upravljanje imenovanjima u ključnim ministarstvima sigurnosti, posebice u Ministarstvu obrane.

Jednako je istinita i činjenica da je, unatoč jasnim nagovještajima i obavijestima o povlačenju američke potpore predsjedniku Ashrafu Ghaniju i američkim vojnicima, bez obzira na to što su Afganistanci osjećali, afganistanska vojska bila nepripremljena i zatečena talibanskom ofenzivom. Tehnička ovisnost o SAD-u u pogledu zračne potpore, oružanih sustava, obavještajnih podataka itd., psihološko poricanje koje bi oni doista napustili kao što su upozoravali, nedostatak vojne strategije, loše zalihe i logistika, neobranjiva mjesta s slabom posadom, neisplaćene plaće, fantomske uloge i osjećaj izdaje, napuštenosti i demoralizacije, sve je to odigralo svoju ulogu.

Odgovornost s SAD-om

Što je još važnije, postojali su i strukturni razlozi za njihov neuspjeh za koje, bez obzira na žrtve koje je Zapad podnio u Afganistanu, odgovornost mora biti na SAD-u i NATO-u. Kako bi se uklopila u američku definiciju rata protiv terorizma, a također i iz razloga troškova razvoja takve vojske prema NATO standardima, Afganistanska nacionalna vojska nikada nije bila stvarno obučena i opremljena normalnim atributima nacionalne vojske sposobne braniti teritorij s odgovarajućim mobilnost, topništvo, oklop, inženjering, logistika, obavještajne službe, zračna potpora itd. za neravni teren; i za to osmišljene pješačke bojne i doktrine. Naprotiv, najveći dio truda uložen je u pripremanje jedinica specijalnih snaga koje su imale za cilj oporaviti mete urbanih terorističkih napada, u čemu su se izvrsno oslobodili, ali ne i ofenzivnih operacija. Ukratko, uložili su tek toliko za rat protiv terorizma, ali ne i za obranu Afganistana iako je bio savršeno svjestan povezanosti njih dvojice u pakistanskoj ulozi u njegovanju Talibana.

Pakistan je također iskoristio ovisnost SAD-a o zemaljskim komunikacijskim linijama kroz Pakistan kako bi osigurao da ANA ostane zakržljala. Afganistanske vlasti, svjesne toga, obraćale su se drugim zemljama za takvu opremu, ali ništa što nije interoperabilno i po standardima NATO-a ne bi bilo prihvatljivo. Pakistanski idejni umovi iskoristili su ovu slabost otkako su se talibani pregrupirali u Pakistanu i iskoristili je nakon što su SAD očito na odlasku. Kao rezultat toga, prepušteno je ograničenom broju komandosa afganistanskih specijalnih postrojbi da se bore protiv onoga što je zapravo pakistanska invazija s afganistanskim licem i stranim borcima, ponajviše iz Pakistana, od jednog do drugog kazališta bez adekvatne potpore.

Motivi SAD-a za doslovno odustajanje od 20-godišnjeg ulaganja u krv, blago i suradnike su još zbunjujući. Prvo, moguće je da nakon završetka sovjetske intervencije i pada Sovjetskog Saveza, SAD nikada zapravo nisu smatrale Afganistan od strateškog značaja. Uz sve svoje ulaganje od 1 bilijun dolara u Afganistan i svoju svijest o afganistanskim rudnim bogatstvima, SAD nikada nije stvarno ulagao u afganistansko gospodarstvo niti ga pokušao integrirati u svoju ekonomsku sferu utjecaja (uključujući Indiju) kao što je to učinio nakon svojih intervencija nakon Drugog svjetskog rata u Europi, istočnoj Aziji i kasnije u naftnim gospodarstvima Zaljeva.

Stanovnici Kabula u velikom broju pristižu na zračnu luku otkako su talibani preuzeli glavni grad. (AP fotografija)

Nije ulagao ni u afganistansku demokraciju kao protuotrov vrsti talibanskog vjerskog fundamentalizma koji je suštinski povezan s vjerskim ekstremizmom i terorizmom. Ironično, unatoč pokušajima Zapada da se afganistanska 'demokracija' koja je uslijedila nakon nje prikažu kao neuspjeh, 20 godina od svrgavanja Talibana, bez obzira na sve njegove nedostatke, vjerojatno su jedno od najperspektivnijih razdoblja u novijoj povijesti Afganistana u u smislu obrazovanja i izgradnje kapaciteta u čemu je Indija također igrala veliku ulogu. Ako se uzme samo jedna metrika, izbjeglice, to je bilo jedno razdoblje kada je došlo do neto povratka izbjeglica i iseljenika, a ne odljeva izbjeglica koji je sada počeo.

Još je zbunjujuće zašto bi SAD trebale ustupiti strateški prostor u Afganistanu u najranjivijem podzemlju svojih glavnih strateških suparnika, Xinjiangu za Kinu, dok radi na tome da ga obuzda u Indo-Pacifiku i drugdje, u srednjoazijskim republikama Rusiji i Iran na zapadu. Jedna od ironija američke intervencije u Afganistanu je ta da je daleko od strateškog korištenja Afganistana protiv njegovih suparnika u regiji, na kraju je učinkovito proširila sigurnost protiv Talibana za njih.

Je li onda moguće da primarni motiv iza njezine odluke o povlačenju iz Afganistana nije umor od beskrajnog rata, već hladnokrvna odluka da se pretvori u ono što je u biti bila protuteroristička operacija protiv Al-Qaide, koja se proširila na ograničeno protupobunjenička operacija učeći iz iskustva u Iraku sve do 'naleta' predsjednika Baracka Obame, u povlačenje i misiju obuke od Obame do Trumpa, u konačno, obavještajnu operaciju pomoću talibana čiji je povratak legitimizirao i omogućio kroz SAD- Sporazum talibana i njegovo povlačenje, kako bi se destabilizirala regija kako bi se Kina, Rusija, Iran, a možda i Pakistan, zadržale izvan ravnoteže s Afganistanom, srednjoazijskim republikama i Indijom kao kolateralnom štetom?

Talibanski borci preuzeli kontrolu nad afganistanskom predsjedničkom palačom nakon što je predsjednik Ashraf Ghani pobjegao iz zemlje (AP Photo)

Što dalje za Indiju

Konačno, što bi Indija trebala učiniti u tim okolnostima? S talibanima u Kabulu, stara debata u Indiji o tome treba li razgovarati ili ne s talibanima sada je akademska. Talibani su proglasili da neće biti lova na vještice, da će poštovati tranzicijski proces i da će raditi za budući islamski sustav... koji je svima prihvatljiv.

Razboritost nalaže da ostanemo otvorenog uma, čekamo i gledamo što zapravo rade tijekom i nakon tranzicijskog procesa, procjenjujemo koliko su uključivi u prihvaćanju postignuća u posljednjih 20 godina i progresivnih principa Islamske Republike, sudimo protivljenje Talibani vladaju i naše sigurnosne potrebe prije nego što uskočimo u bilo kakvo ishitreno priznanje islamskog 'Emirata' što će imati duboke posljedice za regiju, svijet i posebno SAD.

bilten| Kliknite da biste dobili najbolja objašnjenja dana u svoju pristiglu poštu

Podijelite Sa Svojim Prijateljima: