'Želim književnost koja nije napravljena od književnosti'
Britansko-indijska pjesnikinja Bhanu Kapil o tome kako je oprati srce osvojila Windham-Campbell nagradu i zašto putuje kroz različite žanrove
U stranoj zemlji: Bhanu Kapil sa svojom nagrađenom zbirkom pjesama (ljubaznošću: Bhanu) U vrijeme kada cijeli svijet uči prednosti stalnog i opsesivnog pranja ruku, nova zbirka poezije britansko-indijskog pjesnika Bhanua Kapila (51) ima za cilj naučiti vas kako oprati srce i učiniti vidljivim ono što je nevidljivo. Kako oprati srce (Paviljonska poezija, Liverpool University Press) šesta je knjiga poezije/proze Kapila, koji je među osam pisaca koji su osvojili Windham-Campbell nagradu od 165.000 dolara 2020., jednu od najunosnijih nagrada na svijetu.
Kapil, britanski i američki državljanin pandžabskog podrijetla, živi u Sjedinjenim Državama više od 20 godina. Nakon što je nekoliko godina predavala kreativno pisanje na Sveučilištu Naropa u Boulderu, Colorado, posljednju godinu provela je kao stipendistica poezije Judith E. Wilson na Sveučilištu Cambridge, UK. U posljednjih nekoliko godina proširila je horizont svoje umjetničke prakse na performanse, improvizirana djela, instalacije i rituale, među ostalim. U svojoj najnovijoj kolekciji, Kapil istražuje slabe veze između imigrantskog gosta i građanina domaćina, oslanjajući se na svoj prvi nastup na Institutu za suvremenu umjetnost u Londonu 2019., koji se bavio granicama uključivanja, gostoprimstva i skrbi. Predstava je bila posveta američkoj postmodernističkoj i feminističkoj spisateljici Kathy Acker. Iscrpljujuće je biti gost/ U tuđoj kući/ Zauvijek, glasi jedna od pjesama u zbirci Kapils. Ono što nas Kapil uči je da, iako bi srce moglo biti tamo gdje postoji želja, zahvalnost, čak i ljubav, ono je organ kojemu, poput zemlje, možda nikada nećemo u potpunosti pripadati, piše suvremena britanska pjesnikinja Sandeep Parmar u svom tekstu za knjigu .
Kapil kaže da je pitanje koje želi proširiti dalje od svoje najnovije knjige sljedeće: Što učiniti kada je veza između kreativnosti i preživljavanja prekinuta? Čini se da je u posljednja dva desetljeća Kapil izvukla književnost iz onoga što je vidjela i čula. U svojoj petoj knjizi, Ban en Banlieue (2015.), istraživala je tijelo i politiku na evokativni i domišljat način kroz priču o devetogodišnjoj djevojčici Ban koja se vraća kući iz škole dok se u Londonu počinje odvijati nered. Želim literaturu koja nije napravljena od književnosti. Djevojka odlazi kući u prvim minutama rasne pobune, prije nego što bi se uopće moglo nazvati da je zvuk razbijanja stakla jednako udaljen, kao što se događa/dolazi s ulice i iz njezina doma, piše u knjizi. Ban donosi odluku da legne, ne mogavši shvatiti dolazi li zvuk razbijanja stakla s ulice ili iz njezine kuće, a sljedećeg jutra je više nema. Postala je dio ulice i noći, ali ne i dana, kaže Kapil. Okidač za knjigu, koja je strukturirana kroz nekoliko paratekstualnih strategija, skup bilješki, fragmenata, blogova i vinjeta, bio je dvostruk. Prvi luk razvija intenzivno sjećanje na 23. travnja 1979., kada su se pobune razvile u Little India Southallu, Middlesex, u zapadnom Londonu, kada je metropolitanska policija ubila antirasističkog prosvjednika Blair Peach, i kasniji uspon Nacionalni front, grupa krajnje desnice. Te su noći Kapil i njezina obitelj morali ležati na podu, slušajući vriske i razbijanje stakla. Pjesnik je tada imao deset godina. Ti zvuci i želja da se sjećanje na uspon krajnje desnice 70-ih godina prošlog stoljeća poveže s oživljenim, ksenofobičnim pulsom sadašnjeg vremena, bili su vladajući instinkti djela, kaže pjesnik. Što petlja kombinacije bršljan-asfalt/staklo-djevojka? Izbrušen kako ide? Mislim i na zakrivljeni, prolazni zvuk koji nema fiksni izvor. Što bi se dogodilo s djevojkom u književnosti? Umjesto toga pišem o porastu njezina neuspjeha da se orijentira, da napravi još jedan korak. I razumjeti. Ona se ruši na koljena pa na bok u suverenom položaju, piše Kapil u Banen Banlieue.
Drugi incident kojem knjiga duguje svoju nastanak bio je napad i ubojstvo Jyoti Singha Pandeyja u New Delhiju u prosincu 2012. Godina žrtvovanja i raskida, ubojite ruže koje cvjetaju u vrtovima imigrantskih obitelji s problemima s novcem, građana s zalihama: i tako dalje. Pojedi laticu i umri. Umri ako moraš. Vidi: krajnji datum, zmijska vrata. Rupa. I sama se okrećem i čučim na najmanji neočekivani zvuk, piše ona. Htio sam pisati o 40 minuta koliko je ležala na podu svijeta, pored nadvožnjaka Mahipalpur prije nego što je itko pozvao policiju. Zapravo, nije bilo moguće pisati te zapisnike, već samo razmišljati o njima, obilaziti ih, stalno ih pratiti i stalno se vraćati užas onoga što su morali biti, kaže Kapil. Inače, na dan kada je proglašena Windham-Campbell nagrada, četvorica osuđenika u tom slučaju osuđena su na smrt.
Kapilsova djela često prkose žanrovima na isti način na koji ispunjava obrise određene nacionalnosti. Ideja za roman prije nego što se razbije, tamo na klupi pored fontane, koja je zaleđena, dekonstruirana, u zraku/ne mogu napraviti kartu ozdravljenja pa je ovo karta onoga što se dogodilo u određenoj zemlji na određenog dana, piše u svojoj četvrtoj zbirci, Shizofrena (Nightboat Books, 2011.).
Kako se nikada nije osjećala baš Englezicom unatoč britanskoj putovnici i uvijek je bila naseljenik u Sjedinjenim Državama, niti jedan određeni žanr joj se kao spisateljici nikada nije osjećao kao dom. Mogla je dodati Indiju na svoj popis nacionalnosti Windham-Campbell, ali se suzdržala od toga jer nije htjela pretpostaviti da bi Indija mislila o meni kao o kćeri. Ona prisjeća sjećanje na jedno ljeto u Chandigarhu kada joj je susjeda njezina majka rekla, glasnim, glasnim glasom: Ti nisi Indijka, ti si Englez. Naravno, u Engleskoj je bilo: Youre not English, youre…. Kapil kaže: Nisam siguran koji je moj teritorij. Možda je ono nikad. Pokušao sam obratiti pozornost na osjećaje i teksture nikad-tuga, što nije, kako se ispostavilo, isto što i ono između. Što je s onima koji ne stignu, čija imena nikad nisu zapisana u dokumentu mjesta? kaže pjesnik, koji je rođen u Velikoj Britaniji 1968. godine. Godine 1990. završila je jednogodišnju stipendiju na State University of New York, Brockport, NY. Između 1991. i 1998. putovala je amo-tamo između SAD-a i UK-a, a trajno se vratila u SAD 1998. godine. 2019. vratila se u UK. Njezin 19-godišnji sin otišao je na sveučilište pa je prvi put mogla napustiti SAD. Sada ima dvojno britansko i američko državljanstvo.
Predavanje na Sveučilištu Naropa (i također na Goddard Collegeu u SAD-u, gdje predaje kreativno pisanje) omogućilo joj je dvostruku obuku u građenju radova odozdo prema gore. Ovakvo pisanje nije tipično nešto što rezultira osvajanjem nagrade. Kao da mi je netko dao nagradu što sam popila 10.000 šalica čaja u krevetu i pisala u svoju bilježnicu s plavim biroom u posljednjih 35 godina, kaže ona. Na Sveučilištu u Cambridgeu razvijala je ideju o nerazvijenom pisanju, nešto što je također uspjela inkubirati u Städelschule, umjetničkoj školi u Frankfurtu, s tamošnjim studentima. Kao samohrani roditelj i kao njegovateljica (sa sestrom) njihove majke, učionica je ponekad bila jedino mjesto gdje je mogla biti cijela ona koja se želi okrenuti iznad rijeke ili u sumrak čitati cijelu državu of Exile (2003.) urugvajske spisateljice Cristine Peri Rossi, koja se preselila u Barcelonu (Španjolska) kao politički prognanik. Sjećanja koja imam na razredu identična su uspomenama koje imam da sam pisac u svijetu, kaže Kapil, koji zajedno s filipinsko-američkim pjesnikom Mg Robertsom radi na postavljanju impresuma za pjesnike u boji kao dio njihove male tiskare, Durga.
Dan prije proglašenja nagrade, Kapil se pitala kako će se snaći kad joj se završi druženje u Cambridgeu. Kako bi si ona i njezina obitelj priuštili njegu ili logistiku radnih i životnih obaveza i u Velikoj Britaniji i u SAD-u? Sljedećeg dana, Michael Kelleher, američki pjesnik i direktor nagrade Windham-Campbell, nazvao ju je da ju obavijesti da je osvojila nagradu. To je prva nagrada koju je Kapil osvojio. Njoj se čini da to označava razliku između iscrpljenosti i mogućnosti. Činjenica da se to događa u ovo doba povijesti ima duboko značenje. Neizmjerna je spoznaja da se mogu brinuti za svoju majku, da mogu ispuniti svoju dužnost prema obitelji, kaže Kapil, čiji je um od sada ispunjen nekoliko pitanja: Mogu li s ovog mjesta procvjetati? Mogu li zasjati? Mogu li biti od koristi drugima? Mogu li dovršiti nešto što još treba dovršiti?
Podijelite Sa Svojim Prijateljima:
