'Kada sve svedemo na ništa osim na date identitete, smanjujemo šansu čovječanstva'

Spisateljica Karuna Ezara Parikh o svom debitantskom romanu Srce traži zadovoljstvo prvo, piše prekograničnu ljubavnu priču i potrebu da se bavi prošlošću

Parikh iz Kolkate, bivša manekenka i televizijska voditeljica, studirala je novinarstvo, film i emitiranje na Sveučilištu Cardiff.

Karuna Ezara Parikh počela je raditi na svom debitantskom romanu 2007. Od tada se ideja o njemu nije puno promijenila, ali način na koji ga je napisala, kaže, u smislu jezika i razumijevanja svijeta, sada je odrastao. Uvijek sam želio napisati ljubavnu priču s političkim prizvukom, ali ni ljubav ni politika nisu bili dovoljno duboki, kaže 35-godišnja spisateljica. Trinaest godina kasnije, 2020., upoznaje nas s indijskom djevojkom po imenu Daya i pakistanskim dječakom Aftaabom, te nas vraća u 2001. u Cardiff u Walesu, dok njih dvoje istražuju svoj odnos, reagiraju na promjenjivu politiku vanjskog svijeta dok pregovarajući s vlastitim razlikama. Tijekom romana idemo naprijed-natrag u vremenu i prostoru, a također upoznajemo Dayine roditelje - Gyana i Asha - koji osporavaju društvene norme na svoje nekonvencionalne načine.

Parikh iz Kolkate, bivša manekenka i televizijska voditeljica, studirala je novinarstvo, film i emitiranje na Sveučilištu Cardiff. Njezin pravovremeni i opsežan debitantski roman Srce prvo traži zadovoljstvo (Picador, Rs 699) pokušava razotkriti različite slojeve ljubavi, prijateljstva, obitelji, migracije i ksenofobije, spajajući osobno s političkim. Naslov je posudio iz istoimene pjesme Emily Dickinson i dijeli ga s poznatom melodijom skladatelja Michaela Nymana za nagrađivanu dramu iz 1993. Klavir. Izvodi iz intervjua:

Možete li dekodirati svoju protagonisticu Dayu za čitatelje?

Daya je u biti metafora za to kako se mnogi od nas osjećaju – usamljeni u ovom ogromnom svijetu. Točnije, ona je studentica plesa, na završnoj godini na sveučilištu u Walesu. Ona ima 20 godina i pokušava shvatiti svijet. Mislim da je to doba kada mnoga svoja mišljenja stvaramo sami za sebe, bez utjecaja školskih učitelja, roditelja ili sredine u kojoj smo rođeni. Upoznati Dayu u toj dobi znači razumjeti zašto ljudi na kraju odlučuju mrziti ili voljeti određene stvari.

Njezin pravovremeni i opsežni debitantski roman Srce traži zadovoljstvo prvo pokušava razotkriti različite slojeve ljubavi, prijateljstva, obitelji, migracija i ksenofobije, spajajući osobno s političkim. (Umjetnost naslovnice knjige i kaligrafija umjetnika Shila Shiva Suleimana)

Što vas je natjeralo da istražite prekogranični odnos?

Bio sam na koledžu u Velikoj Britaniji od 2002. do 2006. i neki od mojih najbližih prijatelja u to su vrijeme bili Pakistanci. Primijetio sam da u inozemstvu nema velike razlike između Indijaca i Pakistanaca. Valjda smo u 'moru bijelih lica' bili samo 'smeđi' klinci. Jeli smo istu hranu, družili se na istim mjestima. Moji prijatelji iz Grčke i Francuske, Norveške i SAD-a nisu nas mogli razlikovati. Najviše od svega, imali smo zajednički jezik. Kad sam došao kući, tijekom godina sam otkrio rastući osjećaj mržnje među zajednicama. Politika je postajala sve više podjela. Dvije stvari su bile vrlo uredno povezane, posebno u klimi u kojoj muslimani u Indiji često čuju rečenicu - 'Zašto ne odeš u Pakistan?'

Sljedeće godine navršit će se 20 godina otkako je napad 11. rujna promijenio svijet i njegovu politiku. Detaljno ste istražili događaj, njegove sudionike i implikacije. Što mislite zašto je to promijenilo način na koji su ljudi međusobno komunicirali?

Mislim da je 2001. bila ključni trenutak u povijesti, zbog čega je pitanje – gdje ste bili kad su kule pale – toliko relevantno. To je promijenilo način na koji je svijet vidio i govorio o islamu. To je promijenilo ideju terorizma. To je promijenilo način na koji bi zemlje koje su daleko, daleko od Sjedinjenih Država u budućnosti koristile strah od islamskog terorizma. 11. rujna i njegove posljedice omogućili su ljudima da se izraze na načine koji su se prije smatrali nepristojnim. Bio je to tako veliki događaj i omogućio je veliki odziv. Bilo je raznih uglova, zavjera i različitih reakcija. Želio sam istražiti jedan od tih negativnih reakcija, što je stvorio ili dopustio u pogledu i hindu-muslimanskih i indo-pakskih odnosa.

Studirali ste u Cardiffu. Je li to razlog da tu priču smjestite?

Priča je morala biti postavljena na neutralnim osnovama, ili na Zapadu, da bi bila legitimna i poštena. Jedini grad u kojem sam živio izvan Indije je Cardiff, pa sam ga tamo postavio radi autentičnosti. Aaftab je Pakistanac, a Daya Indijka, niti jedna od ovih zemalja nije se mogla koristiti za mjesto radnje. Jer kako bi se njih dvoje sreli? Kako bi se onda održao? I ne bi li jedna osoba bila u većoj prednosti od druge time što je 'lokalna'? Zapad briše te probleme i stavlja dva lika u neutralni teritorij. Daleko od politike svojih nacija, Daya i Aaftab smiju se sastati bez tereta povijesti.

Tijekom romana idemo naprijed-natrag u vremenu i prostoru. (Izvor: Nayantara Parikh)

Zašto ste osjetili potrebu baviti se nekim razdobljima, mjestima i političkim trenucima iz prošlosti?

Postoji stih iz knjige. 'Povijest je rijeka.' Mislim da ako se ne bavimo poviješću, nastavimo je ispitivati ​​sa svih stajališta - gledišta pobjednika i poraženih - ne možemo razumjeti našu sadašnjost, a kamoli predvidjeti ili spriječiti stvari o budućnost. Ako zaboravimo, nećemo ništa naučiti.

Zašto ste knjigu htjeli nazvati po pjesmi Emily Dickinson?

Kad sam čuo pjesmu u filmu Klavir , to me je duboko dirnulo. Daljnja istraživanja dovela su me do otkrića da je to bila Dickinsonova pjesma. Tada sam znao da je početni stih 'Srce prvo traži užitak...' tako rezonantna metafora za cijelu knjigu i cijelu ideju skakanja u ljubav glavom, bez brige za granice ili pravila. Imalo je smisla.

U priči ste opširno istražili interakciju između hinduističkih i muslimanskih zajednica. Što mislite o sadašnjem društveno-političkom okruženju?

Napeto je vrijeme i pokušao sam istražiti te osjećaje u knjizi. Ono što vidimo ipak nije novo i mogu se samo nadati da će stvari u jednom trenutku biti bolje. Vjerujem da u ljudima postoji dobro, ali kada sebe i druge svedemo na ništa osim na dane identitete, smanjujemo šanse za čovječanstvo.

Što mladi mogu učiniti kako bi premostili jaz između dvije zajednice?

Posegnite, vježbajte empatiju, ne vjerujte svemu što čujete - posebno idejama mržnje. Sjetite se svoje ljudskosti, povisite svoj glas za ono što je ispravno, sjetite se blagosti... Mislim da često može biti dovoljno podsjetiti se da smo ljudi.

Što vas je inspiriralo da postanete spisateljica?

Pisanje za mene je jedini način na koji znam kako shvatiti nemir u sebi i svijetu oko sebe. Ne mogu se sjetiti vremena kada nisam pisao. Odrastao sam u kući punoj knjiga pa je možda i to promijenilo. Moja majka je također spisateljica — tako da je ideja da je to moguća karijera definitivno postojala u mom domu. Moja lista favorita je beskonačna. Michael Ondaatje, Nadeem Aslam, Tolstoj, Arundhati Roy, Svetlana Alexeivich, Barbara Kingsolver, Ann Patchett, Zadie Smith, Graham Greene.

Jeste li počeli raditi na drugoj knjizi?

Uskoro mi izlazi knjiga pjesama, što bi trebao biti zanimljiv pomak od pisanja cijelog romana.

Podijelite Sa Svojim Prijateljima: